English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Trebamo li danas slaviti rad? - Što je nekad značilo proslaviti 1. maj odnosno 1. svibnja?

Ispred tvornica bi se radnici okupili, prestali s radom odnosno „odložili“ svoje alate i jednostavno taj dan doslovno slavili rad – slavili činjenicu što rade. Danas, nažalost, nema tvornica, a sve je manje i onih koji rade.
U Hrvatskoj se prvi put obilježio 1890. godine u Zagrebu na Zrinjevcu.
Danas je to dan koji većina ljudi provodi neradno i sjeća se početka borbe koja, nažalost, i danas traje. Borbe, čiji je osnovni cilj bio svim radnicima osigurati bolje uvjete, kraće radno vrijeme i veću zaštitu na radu. Naravno, kada nije bilo nezadovoljnih građana kao što ih ima danas, taj se dan slavio u miru. Već 90-ih počeo je gubiti svoj smisao i u Hrvatskoj ga, ali i u drugim zemljama, počinju obilježavati prosvjedi, iako se na kraju, nažalost, sve uglavnom svodi na jelo i piće.
Sjedinjene Američke Države službeno ne slave 1. svibnja, nego manji broj Amerikanaca obilježava uspomenu na pokolj prosvjednika u Chicagu koji su tražili osmosatno radno vrijeme. Možda je to razlog zašto ova zemlja i dalje ima najviše ekonomskih imigranata i zašto je u njoj nezamislivo da radnici ne budu plaćeni za svoj rad, a kamoli da takvo stanje može trajati godinama.
Njihov sindikalni pokret, primjerice, nije ni približno jak, ali ni utjecajan u usporedbi s europskim zemljama, dok je utjecaj sindikalnih vođa na političare ili javno mišljenje čak i u Hrvatskoj jači nego u Americi.
Ono što posljednjih godina čujemo jest tvrdnja da se slavi Praznik rada, a da radnika ima najmanje. Nije tajna da su Hrvatima draže proslave nego prosvjedi, ali problem je to što se s vremenom i promjenom uvjeta, potpuno izgubilo značenje samog tog praznika.

Sasvim običan radni dan

U idealnim uvjetima za Praznik rada nitko ne bi radio – ni u dućanima, niti u tvornicama, trgovačkim centrima…
Za mnoge je ljude 1. svibnja normalan radni dan kad su, eventualno, sretni zato što mogu skuhati ručak ili biti malo s djecom jer rade popodnevnu smjenu. Oni se na Praznik rada osjećaju ravnodušno. Mnogi od njih ne žele slušati radio ili gledati TV jer to u njima budi dodatan osjećaj gorčine.

„Odgađanje života“

No, kako se na 1. svibnja osjećaju nezaposleni? Emocije koje im najteže padaju su:
- osjećaj dosade koji im je dotad bio relativno stran
- svojevrsna usamljenost jer svi drugi rade
- ljutnja i bespomoćnost
- osjećaj nesposobnosti – jesu li „zaslužili“ da ostanu bez posla, jesu li mogli napraviti više da ostanu na poslu, kako su drugi uspjeli zadržati posao ili ga naći prije vas
- osjećaj krivnje jer drugi rade, ustaju ujutro i imaju svrhu odlaska negdje
- dodatni osjećaj krivnje jer ne zarađuju
- osjećaj socijalne isključenosti – manje druženja jer drugi rade/jer vi nemate novca
- gubitak samopouzdanja.
„Kakav je to osjećaj znaju samo oni koji kroz to trenutno prolaze ili koji su kroz to prošli u nekoj fazi svojih života. Kome je do druženja kad život prolazi pored tebe, a ti si zapeo? Ovi drugi ne razumiju – a i kako će? Oni siti – a ti gladan!“
Lako je izračunati trošak nezaposlenosti jednom kada izgubite plaću, ali ne govori se dovoljno o psihičkim i društvenim gubicima koje takve situacije uzrokuju. Nažalost, promjene koje se događaju teško je opisati i iznenađuju ljude kojima se to događa. Stvara se veliki jaz između zaposlenih i nezaposlenih i dolazi do udaljavanja među ljudima, prekidaju se druženja i dotad relativno česti kontakti. Također, mnogi koji su prvi put osjetili gubitak posla osjećaju veliki sram, zatvaraju se u sebe i često zapadaju u različite oblike depresije. To za sobom povlači mnoge druge stvari, odnosno tzv. „odgađanje života“ – odgađanje kupnje nekretnine, trudnoće, vjenčanja, suživota s partnerom.
Nezaposleni na 1. svibnja – to je jedna kategorija. Druga kategorija su oni nezadovoljni poslom koji trenutno rade. Oni, koji smatraju da nemaju „dobar posao“, da ne mogu pronaći bolji, da stoje na mjestu. Oni, koji žele da ih se više cijeni i jednostavno žele promjenu izvan postojećeg okvira. Međutim, teško se na nju odlučuju. Koliko god bili sretniji od onih koji su nezaposleni, koji im govore da bi dali sve da su na njihovom mjestu, njima obilježavanje 1. svibnja također teško pada. Kod njih strah od dobivanja otkaza ne prevladava zato što u dubini duše osjećaju da bi ih to, na drastičan način doduše, natjeralo na promjenu. Ne kažem da on nije prisutan, ali je u toj fazi jednostavno istisnut od nekih drugih emocija: dosade, anksioznosti pa čak i ljutnje jer su već godinama na istom mjestu, istoj poziciji. Ipak, u uvjetima kakve imamo, teško je odlučiti se na rizik i izlazak iz sigurne zone.
Iako se osjećaju dobro zato što su tog dana izvan radnog pogona, to je opet prilika u kojoj imaju vremena, više nego inače, razmišljati o stvarima koje ih muče, biti frustrirani, nezadovoljni, tužni…
Ono što je nevjerojatno jest to da podjednako negativno na psihičko zdravlje utječu i zaposlenost i nezaposlenost.

Statistike su loše

Prema Eurostatu, udio zaposlenih u dobi od 15. do 64. godine u Hrvatskoj je 55% u ukupnom stanovništvu. Prosjek Europske unije je 66, Njemačka ima 75, naša susjeda Slovenija 67. Pa kažu stručnjaci da kad bismo mi digli razinu zaposlenosti na razinu EU, trebali bismo pod hitno zaposliti 350.000 ljudi ili otvoriti 350.000 radnih mjesta.
Broj mladih, osobito mladića, koji žive s roditeljima povećao se sa 44 na 48 posto od 2007. do 2011. godine. Trend traje do 30. godine života u gotovo svim europskim zemljama, uključujući Dansku i Austriju.
Podaci također pokazuju da se od 2007. materijalna oskudica povećala među mladima iz svih društvenih slojeva te da se nezaposleni osjećaju ne samo isključeno, nego su i manje psihološki stabilni.
S druge strane, samo su tri zemlje od 11 bivših socijalističkih zemalja išle u produljenje radnog vijeka – Hrvatska, Češka i Poljska. Plaće i uvjeti rada u Hrvatskoj daleko su od europskog standarda. Hrvati u prosjeku žive tri godine kraće od Europljana.

Nekad i danas...

Međunarodni praznik rada obilježava se kao spomen na velike radničke proteste koji su se odvijali u Chicagu 1. 5. 1886. godine. Tada je oko 40.000 radnika zahtijevalo osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulturnog obrazovanja. Policija je intervenirala oružjem, ubila i ranila mnoštvo radnika. Mnogo je prosvjednika uhapšeno, a vođe štrajka izvedene su pred sud.
Bilo je to, dakle, u 19. stoljeću, kad su uvjeti rada bili loši, nije bilo osiguranja za radnike, a radno vrijeme je trajalo deset i 18 sati dnevno. Radnici su bili bez ikakvog osiguranja, nadnice niske i nije bilo sigurnosti poslova, ugovora na neodređeno.

Što imamo danas?

Ljudi se ne boje samog otkaza, već vremena koje će proći dok ne pronađu nešto drugo od čega mogu dostojno živjeti i oni i njihove obitelji.
Svi blagdani i praznici na koje smo slobodni (prinudno ili s olakšanjem), prilika su za okupljanje i razmišljanje – razmišljanje o vlastitoj egzistenciji, ali i egzistenciji našeg društva. Dobre su to prilike da se ljudi okupe i druže uz finu hranu, pripremljenu s ljubavlju. Pričaju se nostalgične priče, sjećamo se dobrih dana iz prošlosti, ali pričamo i o lijepim stvarima iz sadašnjosti. Nadamo se budućnosti. To je ono što povezuje nekadašnji i današnji 1. svibnja – nada i vjerovanje da će nam s vremenom, s borbama, s promjenama stanja… biti bolje.

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu