English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Za ili protiv (neo)liberalne ekonomije

Već gotovo trideset godina traju rasprave u znanstvenim krugovima o prednostima i manama (neo)liberalne ekonomije. Mišljenja su, do dana današnjega, suprotstavljena, a empirijska iskustva tjeraju vodu na mlin sad jednoj, sad drugoj strani. Naravno, i Hrvatska znanstvena ekonomska teorija, kao ni praksa, nije ostala izvan tih europskih i svjetskih kretanja. Mi ćemo u našemu tekstu prezentirati osnovna stajališta zagovornika za i protiv (neo)liberalne ekonomije.

Civilizacijsko dostignuće

Oni koji inzistiraju na intervencionizmu države „nisu ni učeni, ni ekonomski obrazovani“ kao zagovornici slobodnog tržišta. Oni koji napadaju neoliberalizam, propuštaju ga definirati. Moglo se čuti i pročitati i to da je neoliberalizam nekakva arena brutalnog nasilja i tržište smrti.
Kada bi nam država bila bolja, manje sklona zloupotrebama i manje korumpirana, bilo bi nam bolje. Ali do dobre države teže se stiže. Dobra država je veliko civilizacijsko dostignuće. Najslabija točka naše države je primjena prava. „To je država kojoj ni orah iz ruke ne bih uzeo!“, naglasio je jedan uvaženi ekonomist.
Empirija je najbolja stvar koja dokazuje tko je, i koliko, u pravu. Test ovih dviju ekonomskih teorija mogu biti rezultati koji se postižu u ekonomskim politikama na temelju tih teorijskih postavki. U knjizi Jeffreyja Sachsa navode se tri etape razvoja od 1955. do 2010. godine: prva je od 1955. do 1970., druga od 1971. do 1980. (vrijeme stagflacije) i treća od 1981. do 2010 (vrijeme neoliberalizma). Ovaj je period socijalno neodgovoran i moralno neosjetljiv, a uz to i ekonomski neefikasan. Svi pokazatelji govore da je period stagflacije ekonomski bio mnogo efikasniji, što potvrđuju egzaktni podaci. „Znači, mi antiliberalisti i liberalisti smo dvije sasvim različite galaksije, ali se uvažavamo, i tako treba ostati“, mišljenja jedan profesor ekonomije.

Daljnji krah ekonomije?

Ne mali broj ekonomskih stručnjaka tvrdi da sustav u kojem je sve na prodaju, koji od čovjeka pravi robu, ne služi ljudima i da sustav u kojem ekonomija kontrolira društvo, a ne društvo ekonomiju, mora doživjeti krah.
Američki ekonomisti tvrde da je protekcionizam štetan, a ovdje se zagovara državni protekcionizam. Liberalnog kapitalizma ovdje odavno nema, njega su lansirale tri struje – planska privreda, njemačko planiranje i fašistički režimi, drži drugi ekonomski znanstvenik. I nastavlja: EU je fantastično zaštićeno tržište s više od 1.600 carinskih ograničenja. Zašto i mi ne primijenimo ovakve mjere zaštite? Naše je tržište preplavljeno poljoprivrednim proizvodima iz zemalja koje visoko subvencioniraju svoju proizvodnju, a Hrvatska nema sredstava da našu proizvodnju učini konkurentnom.

Državni i privatni sektor

Brojni ekonomisti tvrde da je država loš privrednik i da su samo privatnici dobri privrednici. Dakle, sve treba privatizirati! Drugi navode primjer Singapura, gdje je državni sektor efikasniji od privatnog, dok je u Grčkoj privatni sektor efikasniji od državnog. U Francuskoj, pak, oba su sektora jednako efikasna, jer su uvjeti poslovanja u toj državi isti za oba sektora. Osim toga, stečaj u tim zemljama nije sredstvo za likvidaciju poduzeća, kao kod nas, već sredstvo da se upravljanje iz neuspješnih premjesti u uspješne ruke.
Mađari su, primjerice, nakon ulaska u Europsku uniju, donijeli Zakon o zabrani prodaje strancima. Nakon toga je cijena obradivog zemljišta skočila sa 400 eura po hektaru na 12.000 eura. Pita li itko što će biti sa suverenitetom Hrvatske i njenim teritorijalnim integritetom ako rasprodamo zemlju u Slavoniji?
Sljedeće je pitanje – jesmo li za slobodnu međunarodnu trgovinu ili za protekcionizam? Jedan je američki profesor kazao da je SAD za slobodnu međunarodnu trgovinu samo kad je to u njihovu interesu, a za protekcionizam opet kada je to u njihovu interesu.

Deficit morala

Ne vidi se jasno, smatraju mnogi, što za izlaz iz krize nude liberali. Oni, izgleda, ne vide da smo mi u deficitu svih vrsta, a najviše morala. To nas je stanje dovelo pred bankrot, od kojeg nismo daleko, i bilo bi bolje da to pokušamo spriječiti umjesto da se dijelimo. Kada govorimo o uzrocima stanja do kojeg smo došli, to je greška ekonomske politike svih političkih garnitura u posljednjih 25 godina. Nekih više, nekih manje. Moramo se suočiti s činjenicom jesmo li kao narod sposobni, ili nismo, odnosno hoćemo li dopustiti da nas reprezentiraju oni koji ne zastupaju naše interese. Stvorena je situacija da je politika jedan prevarantski posao, i samo je važno ući u politiku, jer nitko ne pita jesu li ispunjena obećanja političara. Pored toga, država bi trebala imati svoje banke koje bi financirale sve koji se pojave s nekim dobrim projektom.
I kritičari i zastupnici (neo)liberalne doktrine slažu se da postojeće ekonomsko stanje nije održivo, da je privredni rast posustao, nezaposlenost porasla, da imamo deficite raznih vrsta, da je javna potrošnja previsoka u odnosu na moć privrede i da se vanjski dug zemlje opasno uvećava.
Naša je ekonomska doktrina opterećena s nekoliko dogmi, od kojih je prva odnos slobode, nejednakosti i razvoja. Ideal ne može biti da u jedan posto najbogatijih obitelji bude koncentrirano dvije trećine društvenog bogatstva. To ne garantira rješavanje problema razvoja društva. Profesor Madžar je 90-ih objavio sjajnu knjigu „Suton socijalističkih privreda“. Zašto danas nitko ne objavi makar i jedan tekst koji bi govorio radi li se sada o sutonu privrede, i koja je ovo tranzicijska privreda: u kojoj je bogatstvo preraspodijeljeno, bogati su izvukli novac, sirotinja neka umire, nezaposlenost buja i tjera mlade ljude iz zemlje, deindustrijalizacija i socijalna nejednakost je veliki problem, pa ako nije suton, da nije možda proljeće.

Sinkronizacija države i tržišta

Svaka zemlja, koja je primijenila koncept ekonomskog neoliberalizma, zapala je u tešku ekonomsku krizu. Zemlje koje su ga napustile, ili ga nisu ni prihvatile, danas imaju solidne privredne rezultate. A mi i dalje inzistiramo na (ras)prodaji još ovo malo poduzeća koja nisu otišla u privatne ruke, najčešće stranaca, zadužujemo se kod Svjetske banke i MMF-a. I naši nas političari uvjeravaju da ćemo, kad rasprodamo sve što imamo, postati uzorna tržišna privreda. A argumenti su toliko protiv toga, da to vrijeđa zdrav razum. Uz to, vidimo užasno osjećanje inferiornosti naših dužnosnika, jer oni za sve pitaju u Bruxellesu, a nitko ne pita domaće stručnjake.

Kapitalizam protiv svega

Mi ne postajemo moderna tržišna privreda, već jedna posebna vrsta kolonije, i to preko transnacionalnih kompanija, koje će iscrpiti sve naše prirodne resurse. Već godinama neki naši ekonomisti predlažu da Hrvatska akademija ili Ekonomski institut, okupi domaće stručnjake, interdisciplinarni tim od ljudi iz više znanstvenih oblasti, koji bi napravili viziju društvenog i privrednog razvitka Hrvatske, a što bi bilo razmatrano na svim razinama, kao što su to uradili Njemačka i Japan.
Zgodna je bila opaska jednoga sudionika okruglog stola na stanje u našem gospodarstvu i prijedlozima izlaska iz ekonomske i društvene krize koji je kazao: „Ne mogu sudjelovati u ovoj raspravi jer je moj kapacitet samohvalisanja mnogo manji nego u premijera, i ja bih tu unaprijed bio gubitnik“.
Dakle, polarizacija među ekonomistima svodi se na to kako tko gleda na državu, a kako na tržište. Ta dva činitelja ekonomskog života moraju sinkronizirano djelovati u svakoj historijskoj etapi, i za svaku konkretnu zemlju, kako bi njihov učinak bio optimalan.

Nove tehnologije – nova radna mjesta

Dobitnik Nobelove nagrade Robert Solow, u nedavno objavljenom članku navodi kako povremeni, nesigurni oblici rada stvaraju radnike čija je pregovaračka pozicija slaba, a potencijali za stvaranje sindikalne organizacije osiromašeni. Solow naglašava da takva radna snaga teško može osigurati primjerene radne uvjete i visinu prihoda bez obzira na to kako tumačimo globalizacijske trendove i prirodu tehnoloških promjena. Dakle, u traženju odgovora na pitanje o budućnosti radne snage, postoji cijela institucionalna dimenzija odnosa poslodavaca i radnika, nesvodiva isključivo na ulogu tehnologije u ekonomskom razvoju.
U prethodnom razdoblju su se pod zajedničkim nazivnikom „globalizacije“, „nove ekonomije“ ili „pritisaka svjetske konkurencije“ preskakala naizgled anakrona pitanja o minimalnoj nadnici, prekovremenim satima i uvjetima rada u privatnom i javnom sektoru. Uz to, rasprava o rastu nejednakosti odvija se na pozadini vraćanja radnih uvjeta 19. stoljeća – u kontekstu tehnologije 21. stoljeća.
Budućnost radne snage, odnosno značenje rečenice „biti zaposlen“, ne iscrpljuje se u procesu kreativne destrukcije, niti je isključivo vezano uz anonimne sile međunarodne konkurencije. Mnogo toga ovisi o radnom zakonodavstvu, regulaciji financijskog sektora, kao i o posljedicama neodrživog ekonomskog rasta, koji se ogleda u klimatskim promjenama.
Suvremena ekonomija, temeljena na znanju, generira dovoljno novih zanimanja koja mogu ispuniti jaz nastao ukidanjem dotrajalih oblika zaposlenosti. Pitanje je samo kako su nova zanimanja raspoređena na globalnom tržištu.
Kakva je budućnost radne snage? Ako znamo da su protekla desetljeća u zemljama naprednog kapitalizma obilježena stagnacijom nadnica i širenjem nesigurnosti uvjeta rada i trajanja zaposlenja, postaje jasno da tehnološki korak naprijed može značiti dva koraka nazad u pogledu kvalitete života i društvenoga blagostanja. John M. Keynes je još tridesetih godina 20. st. ustvrdio kako će tehnološke promjene stvoriti više radnih mjesta, nego što će ih uništiti.

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu