English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Od svega najvažnije je ostati na vlasti!?

Od posljednjih parlamentarnih izbora prošla su puna četiri mjeseca, trećina jedne godine u koju su bile uprte oči svih birača, a nije se dogodilo gotovo ništa od onog što se najavljivalo, tj. očekivalo. Iako su dvije međusobno suprotstavljene koalicije prije izbora najavljivale svoju pobjedu i „zaokret“ koji vodi u dobrom smjeru, rezultati izbora su došli kao otrježnjenje i jednoj i drugoj i potvrdili onu narodnu: „Nikad ne reci nikad“. A upravo ta narodna poslovica potvrdila je da u parlamentarnim izborima nije rijedak neočekivani i nenadani ishod koji mnogima remeti očekivanja. Ovaj je put to bio MOST, skup različitih ljudi s različitim iskustvom (obično bez političkog iskustva), koji su imali jedinstveni cilj da zauzmu jedan dio saborske većine, a svoju jedinstvenu politiku i stavove brusit će kada to ostvare. I dogodilo se upravo to. Neočekivano, ali nakon parlamentarnih izbora MOST je postao toliko važan da niti jedna „velika“ koalicija nije mogla sastaviti Vladu RH bez njega. I nakon izbora dugo se nije znalo tko će vladati, a tko biti oporba. Tada je hrvatskim političkim prostorom zavladala opća neizvjesnost, kod nekih i strah da će, ako ne uspiju sastaviti Vladu nestati s političke scene i vječno pasti u zaborav. Dugo smo bili svjedoci pregovora što javnih, što tajnih, što dnevnih, što noćnih, tri nejednako velika, ali jednako važna politička aktera koji su se predstavljali kao spas za našu budućnost pišući velike traktate o reformama, nadmudrujući se tajno i javno, ostavljajući zagonetan osmjeh pred kamerama promrzlih novinara puna dva mjeseca. A onda, nakon više od dva mjeseca, u hirovitom i pomalo obijesnom tonu, došlo je do dogovora o „vladajućoj većini“. Nije to bila koalicija u pravom smislu, jer njezini akteri nisu željeli da se tako zove (zadržavajući svoj politički legitimitet), a da to uistinu i nije, vidjet će se mnogo kasnije. Konačno, nakon više od dva mjeseca od parlamentarnih izbora, građani Hrvatske saznali su tko će vladati, a tko odlazi u oporbu.

Ključ vladanja u rukama javne televizije!?

Kao što to uvijek i biva, svi političari vole istupati u medijima, ali samo kada mediji prenose vijesti koje im idu u prilog i koje ih politički osnažuju. Kada se dogodi da mediji prenesu poruku javnosti onako kako oni nisu očekivali, političari nerijetko, odnosno, često, za sve svoje propuste ili pogreške krive nikoga drugog do medije. Tako mediji, tako poželjni političarima, kad oni na njih ne mogu utjecati postaju glavni krivci za njihov neuspjeh. Nakon što je premijer dobio povjerenje vladajuće većine, činilo se da će konačno na red doći prave teme o kojima se do tada naveliko pričalo. Kada su u Saboru potvrđeni predloženi ministri, činilo se da će dalje sve ići vrlo lako i jednostavno. No, nije bilo tako. Jedan od ministara je nakon što je „razotkriven“ upravo od medija, sam dao ostavku. Njegov razotkriveni status danas je predmet istrage, a na njegovo mjesto nakon četrdeset dana nije imenovan novi ministar. No, sjedanje i zaposjedanje na važne stolice događalo se svakodnevno, a događa se i dalje. Dapače, obični građani to vide kao jedini potez vladajućih. Kao da se međusobno nadmeću, vladajuća većina smjenjuje i postavlja svoje kandidate na mnoga, za Hrvatsku, tako važna mjesta. Sve vladajuće politike do sada su uvijek držale da je ključ njihovog vladanja u rukama javne televizije. Onda, potpuno je logično da se smijene oni koje su postavili neki drugi i stavi ključ u „svoje“ ruke. Tako se makar umanjuje rizik vlastitog neuspjeha i mijenja način njegove interpretacije.

Manjak kartonskih kutija?

No, nije to sve. Stotine ljudi praznilo je svoje stolove, a jedino što je nedostajalo u pedeset dana nove Vlade, bila je kronična nestašica kartonskih kutija. U državnoj upravi je naročito živo, pakiraju se i odlaze stotine službenika odnoseći sa svojih stolova slike supružnika i djece, a u njihove urede dolaze drugi, ugodno se smještajući, zaposjedaju kabinete. Među njima ima onih koji nikada nisu pripadali niti jednoj stranci, koji nisu ni izašli na parlamentarne izbore, koji su se, eto, zbog raznih razloga, ni krivi ni dužni našli u visokoj politici. Javnost, koju čini nekoliko stotina tisuća blokiranih građana, tisuće radnika koji ne primaju plaću, nekoliko stotina tisuća umirovljenika koji sa svojom mirovinom ne mogu preživjeti mjesec te oko 40% nezaposlenih mladih, s velikom dozom nevjerice, a u nekim slučajevima i zaprepaštenja, promatrala je imovinske kartice novih ministara koji dolaze iz vladajuće većine.

Kritika bivših i kadroviranje budućih!?

No, kako to obično biva, nitko se nije pitao odakle neki novoimenovani dužnosnici imaju toliku imovinu, unaprijed vjerujući da je ona stečena zakonito. Komentar ove, socijalno ranjive većine Hrvatske uglavnom je ostao u tišini, potiho vjerujući da se radi o pošteno stečenom kapitalu. No, ostaje nakon svega pitanje: Kako će bogati političari razumjeti socijalno ranjive, siromašne građane koji su im pomogli da dođu na vlast? Hoće li ih uopće razumjeti i što će za njih učiniti? Hoće li netko od „novoimenovanih“ u kadrovskim križaljkama imati sluha i za gladne oči umirovljenika? No, sve je počelo burno, upravo tako kako se i kadrovira. Gotovo dva protekla mjeseca ove Vlade sav njezin posao sveo se na kritike bivših ili kadroviranje budućih. I dok se o kadrovskim promjenama u okviru redovite smjene vlasti u razvijenim demokracijama govori mirno, kod nas ta smjena poprima dramske zaplete s mnogo bijesa i gorčine, jer u pozadini je moć koju svi hoće, ali je se nitko dobrovoljno ne odriče. A politička moć je dominirajuća nad svim drugim moćima. Ona je ponekad mračna, puna političke korupcije, spletkarenja, podmetanja, klijentelizma, a nerijetko i sile. Zbog toga je politička moć koja proizlazi iz političkih funkcija još poželjnija, još vrednija, jer je najveća. Da je tome tako, vidljivo je i iz primjera nove Vlade. Iako je sastavljana na temelju dogovora vladajuće većine, danas je vidljivo da je ta vladajuća većina složna samo oko toga da pod svaku cijenu mora ostati na vlasti, ne dopustiti nove izbore, jer samo onda će njihova moć opstati i biti stvarna.

Previše suprotnosti u vladajućoj većini!

Sve drugo što izlazi iz tog okvira podložno je dugim i složenim razgovorima i pregovorima, sitnim podmetanjima i otporima, pokriveno velom tajnosti i u medije plasiranim „vlastitim“ razlikama i pogledima. Sve to običnim građanima i ranije spomenutoj socijalno ranjivoj većini više sliči na loše igrokaze nego na ozbiljne državničke poteze. Vladajuća je većina sastavljena od previše suprotnosti koje dolaze svakodnevno do izražaja i koje umanjuju njihovu vjerodostojnost. Prepiska s Europskom komisijom oko proračuna i najava spektakularnih reformi i mjera i ovom je prilikom izostala. Rezanja u proračunu su mnoge iznenadila, a najviše one koji su upravo od nove Vlade očekivali pravedniji i pošteniji odnos prema sebi. Opet su rezanjem obuhvaćene one, naprijed navedene, socijalno ranjive skupine. Kapital je gladan kapitala jer se jedino tako može uvećati. No, takva filozofija nije ona koju su građani zastupali na izborima. To je tvrdi liberalizam, bez ikakve socijalne osjetljivosti. Prijetnje „revizijom“ socijalnih davanja, smanjenjima prava ili otkazima, restrukturiranjem javnog zdravstva i uvođenja imovinskog cenzusa, dodatno povećavaju strah kod građana kojima je egzistencija ispod ruba siromaštva. Popravljanje dojmova, koji su takvim proračunom izazvani kod građana, neće promijeniti sliku koja je stvorena u javnosti. U pozadini se javlja neizvjesnost i strah da će biti izgubljeno i ono malo što imaju. Koga briga što će bogati biti još bogatiji, kada je povijest dokazala da se njihovo bogatstvo nikada „ne prelijeva“ na siromašne.
I tako, novoj Vladi nije nimalo lako. Dok se u javnosti sve čini dogovoreno i složno, događa se da upravo pripadnici vladajuće većine ruše kvorum u sabornici. Sukobi unutar vladajuće većine su u svakom političkom sustavu normalni. Međutim, u ovom slučaju vrlo često prelaze taj okvir. Iako se javno izražena neslaganja uvijek opravdavaju demokratskim pravom na različito mišljenje, u pozadini je ipak nešto drugo. Vladajuća većina sve više sliči na „poligon“ za tajna (a sve češće i javna) politička prepucavanja. Cilj uvijek opravdava sredstvo. Od svega je najvažnije održati se na vlasti.

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu