English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Mnogo taštine u obrani „svojih“ interesa - I sindikatima mogućnost korištenja Europskih fondova

Članstvom Republike Hrvatske u Europskoj uniji otvorena je mogućnost korištenja Europskih fondova za razvoj i jačanje sindikata u Republici Hrvatskoj. Takvu mogućnost, međutim, ne koriste svi sindikati jer je sindikalna scena u Hrvatskoj disperzirana, atomizirana, nehomogena po prezentaciji ciljeva i svrhe sindikata kao i po važnosti pojedinih pitanja za sindikate. Dulje vrijeme je vidljivo da je sindikalna scena sve više polarizirana između dva suprotstavljena sindikalna bloka, između sindikata koji organiziraju radnike zaposlene u državnim i javnim službama i sindikata koji okupljaju radnike organizirane u sektoru gospodarstva. Nije rijetkost da se vodi javna polemika između pojedinih sindikalnih čelnika o tome tko više pridonosi, a tko više troši, kao da su različiti sindikati, bez obzira gdje se organiziraju, nastali iz različitih razloga, a ne na temelju međunarodnog prava na organiziranje sindikata iz Konvencije Međunarodne organizacije rada broj 87. Interesno gledano, umjesto međusobne potpore i sindikalne solidarnosti, nerijetko se događa da je solidarnost na djelu gluha i nijema.

Polemika (strastvena) pojedinih čelnika sindikata

Promjenom vlasti ožive i sindikati, naročito oni koji organiziraju radnike javnog sektora jer im je stalo da se nametnu i zauzmu što bolju poziciju kod svake nove vlade. Tako je uvijek bilo, što je i razumljivo. Obično se na samom početku malo promatra, pa se sindikati javno raduju opet „oživljenom“ socijalnom dijalogu, koji je, eto, opet pokrenula baš nova vlada, za razliku od prethodne. Prva su slikanja obično javna, sa širokim osmjehom na licu, s nadom u očima, s punim srcem ushićenja. Tada se dobrohotno gleda na neka, ranije stečena prava koja nisu ispunjena i pompozno se najavljuju pregovori socijalnih partnera o nekom „zajedničkom cilju“, koji zapravo ne postoji. Kada se on razotkrije, tada se zamišljeni konsenzus naglo gubi i obično oni drugi socijalni partneri imaju svoje prioritete. Dolazi se opet do stare, utabane ceste koja drži sindikate podalje od važnih ciljeva ostalih socijalnih partnera. Tada, umjesto da se uvijek i baš uvijek vraćaju korijenima i izvorima sindikalizma, neki sindikalni čelnici se upuštaju u držanje političkih govora, lekcija koje su već bezbroj puta ponovili i komentara kojima se žele politički, a ne sindikalno nametnuti. Tada vrlo tašto brane svoje pozicije koje su desetljećima gradili i svojim članovima tako dokazuju da su ih dobro birali jer nitko drugi do njih neće bolje braniti njihove interese. U obrani tih interesa neki sindikalni čelnici kao da levitiraju u neostvarenu politiku i strastveno polemiziraju čak i s premijerom o kvalitetama njegovih odabranih savjetnika rabeći pri tome nečuvene izraze kao „neoliberalni taliban“, „tržišni fundamentalist“, „neoliberal“ ili „libertarijanac“. Naravno, sve je to dopušteno u politici, u sučeljavanju nekih vrijednosti koje se ionako nisu uvriježile u društvu. Upitno je jedino koliko takva polemika koristi sindikaliziranosti radnika, koliko će sindikati time dobiti ili izgubiti članova. Upitno je to sa stajališta organizacije i radničkih interesa koje zastupaju sindikati, a ne sa stajališta pojedinca. Zbog čega je upitno? Zbog toga što od onih koji imaju moć slijedi žestoki odgovor koji vrijeđa ne samo pojedinca nego i sve članove sindikata. Vrijeđaju se ionako podcijenjeni javni i državni službenici koji vrijedno rade svoj posao, a po nekima bi se trebali odreći i plaće koju imaju jer ih se naziva „poreznim konzumentima“, a njihovu borbu za zarađena prava se uspoređuje s „plačem razmaženog djeteta koje zahtijeva da mu roditelj kupi igračku baš kada roditelj nema novca.“

Iskrivljena slika sindikalnih prava

Dijalog ovakve vrste stvara daljnju podjelu i u članstvu sindikata na one koji imaju siguran posao i plaću (iako njome nisu zadovoljni jer je mala) i one koji rade bez plaće ili za minimalac, na određeno ili nepuno radno vrijeme. Javna polemika preko medija o pitanjima koja nisu izvorno sindikalna, koja se ne argumentiraju snagom sindikata i koja ne štite dostojanstvo svakog radnika i člana sindikata bez obzira tko mu je poslodavac, rađa kod siromašnih građana iskrivljenu sliku sindikalnih prava koja se u predaji od usta do usta pretvore u odbojnost i osudu sindikata. To je naročito bilo vidljivo u nedavnom primjeru štrajka prosvjetnih radnika, koji je ugašen upravo zbog pogrešnih stavova javnosti.

Radnici javnog sektora privilegirani?

Zastupanje sindikalnih interesa trebalo bi se koncentrirati na historijske sindikalne vrijednosti, bez podjela na „mi“ i „oni“, bez javne polemike o sindikalnim pravima bilo kojeg segmenta, bez obzira jesu li ona u gospodarstvu ili javnom sektoru. Tako bi i ne sindikalizirana javnost stekla poštovanje prema sindikatima, a vjerojatno bi neki među njima i sami poželjeli biti dijelom sindikalnih organizacija. Vezano uz navedeno i mogućnost korištenja Europskih fondova od strane sindikata, iznenađuje prezentacija rezultata istraživanja kojim je, eto, u potpunosti „dokazano“ da radnici u javnom sektoru nemaju 300 dodataka (zbog kojih je aktualna ministrica najavila zakon o uređenju prava javnih službenika pa onda kolektivni ugovor niti neće biti potreban) i da im prava nisu veća nego prava radnika u sektoru gospodarstva. Analiza je rađena u okviru EU projekta Matice hrvatskih sindikata pod nazivom: „Jačanje socijalnog dijaloga – doprinos bipartitnim i tripartitnim procesima“ u okviru kojega je provedeno istraživanje i analiza prava iz kolektivnih ugovora s ciljem usporedbe obrazaca kolektivnog pregovaranja u javnom i privatnom sektoru. Svrha ove analize je svojevrsni odgovor na dulje vrijeme prisutnu tezu kako su radnici u javnim službama privilegirani u odnosu na radnike u gospodarstvu, čija su prava uređena kolektivnim ugovorima.
Voditeljica EU projekta naglasila je da se predmetnom analizom ova teza željela objektivno istražiti.

Razlika između pokrivenih i nepokrivenih kolektivnim ugovorom

Rezultati projekta su javno prezentirani 9. ožujka 2016. godine, a uz osnovnu tezu radi koje je istraživanje rađeno, otvoreno je niz novih pitanja koja, čini se, prezentere rezultata ne zabrinjavaju, a od izuzetne su važnosti za sindikalni pokret Hrvatske. Prvo što je rečeno, kao poruka javnosti, su sljedeće riječi: „Nije točno da zaposleni u državnoj službi imaju veća materijalna prava od onih u privatnim poduzećima. Tamo gdje postoje sindikati, nema bitne razlike među pravima zaposlenih, neovisno o tome rade li za državu ili za privatnog poslodavca.“ A do toga se došlo u istraživanju usporednom analizom kolektivnih ugovora koji „pokrivaju“ javni sektor i 186 kolektivnih ugovora koji su sklopljeni u sektoru gospodarstva. Teza o jednakosti prava je čak znanstveno dokazana, ali, ipak, ona je za sindikate neprihvatljiva, ako ne i poražavajuća. Zašto? Zbog toga što su zaposleni u javnom sektoru kontinuirano, svi, bez obzira na članstvo ili ne članstvo u sindikatu „pokriveni“ kolektivnim ugovorima, ponekad i na više razina. To nije slučaj sa zaposlenima u gospodarstvu. Samo 40 posto radnika u gospodarstvu „pokriveno“ je kolektivnim ugovorima, a ostalih 60 posto nije. Kako je u rezultatima izneseno, „nevolja je što većina zaposlenih u privatnom sektoru radi u malim i srednjim tvrtkama bez kolektivnih ugovora.“

Prava mnogih su ispod ljudskog dostojanstva

Nije naglašeno, ali, nevolja je sigurno još veća, što većina zaposlenih u privatnom sektoru na sebi nosi svu bol i težinu pretvorbe i privatizacije i što nakon svih muka nisu organizirani u sindikate i nemaju svoje interesne predstavnike da ih zastupaju i analiziraju njihova prava. A ona su najčešće ispod ljudskog dostojanstva jer o dodacima na plaću ne smiju ni progovoriti, a kamoli ih tražiti. Oni, upravo oni su ti koji stalno ostaju „na suprotnoj strani“ zaslugom određenih sindikalnih politika, a trebali bi i mogli bi biti dio sindikata. Sigurno bi to i htjeli, kada bi ih se tretiralo dostojanstveno od samih sindikata. Sindikalna solidarnost je podijeljena, interesno međusobno suprotstavljena, sindikati nemaju univerzalnu sindikalnu iskru, a sve to obilno koriste oni koji ne sindikalizirane radnike koriste maksimalno za svoju dobit. Na kraju, nameće se pitanje: „Je li vrijeme da se i sindikati reformiraju i demokratski reorganiziraju kako bi svaki član sindikata bio dostojan pažnje bez obzira gdje je zaposlen?“ Ili neki misle da su toliko važni da bi bez njih nestali i sindikati?

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu