English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Praznik rada u zemlji nerada?
Prve asocijacije na Praznik rada uglavnom su nam grah, srdele, Maksimir, karanfili, zviždaljke, sindikati, radničke parole i gomila gladnih ljudi koja dođe na taj besplatni grah ili srdele, kako bi pojeli možda jedini obrok u tom danu. O simbolici i važnosti tog datuma, 1. svibnja, uglavnom se govori tek u dnevnicima i izvještajima s presica koje se prigodno održavaju nekoliko dana uoči tog dana i čije se poruke, već sljedećeg dana, više ne čuju. 
U Hrvatskoj je Međunarodni praznik rada prvi put obilježen još davne 1890. godine. Kao spomen na velike radničke prosvjede koji su se održali u Chicagu 1. svibnja 1886. godine, taj datum se diljem svijeta obilježava kao Međunarodni praznik rada. Tri godine kasnije na prvom kongresu Druge internacionale, odlučeno je da će se svakog 1. svibnja održavati prosvjedi dok god radnici ne izbore pravo na dostojan život i rad. Već od sljedeće godine taj dan se slavi kao Međunarodni dan opće solidarnosti radništva.

Kakvo je stanje 2018. godine?

Nepoštivanje radničkih prava, sve dulje radno vrijeme koje je neplaćeno ili nije adekvatno plaćeno, neisplate plaća, nezaposlenost... Bili su to razlozi za krvave radničke demonstracije 1886. godine u Chicagu, u spomen kojih se diljem svijeta obilježava Praznik rada. U potpuno drugim uvjetima i vremenima, čak 128 godina nakon što i Hrvatska obilježava Međunarodni praznik rada, situacija, nažalost, nije blistava, a problemi su gotovo isti. 
Želim u ovom tekstu naglasiti da je prošle godine čak 70% građana moralo raditi na Praznik rada, što govori da imamo velike rupe u zakonodavstvu, koje naše radnike nije dovoljno zaštitilo. Kada trgovine, šoping centri ili pekare ne bi radile na Praznik rada, ljudi bi jednostavno promijenili navike i sve što im je potrebno iz dućana, jednostavno nabavili dan ranije. Dakle, ovo je svakako jedna od stvari koju država treba promijeniti i ne ovisi o građanima, iako se to često pokušava upravo tako prikazati.

Što danas traže hrvatske radnice i radnici i njihovi sindikati? 

Prije svega pravedne i bolje uvjete rada te jednake plaće muškarcima i ženama za iste poslove; traže da se ulaže u njihovo obrazovanje kako bi bili konkurentniji na tržištu i više pridonosili svojim poslodavcima; traže da im plaće dolaze na vrijeme i da budu takve da mogu podmiriti osnovne životne troškove; traže da im plaće dolaze svaki mjesec; žele dostojanstvenu starost s mirovinom s kojom mogu živjeti, a ne životariti. Traže to redovito svake godine, već nekoliko godina. 
Kao neke od ključnih koraka, sindikati ističu povećanje plaća u javnom i privatnom sektoru, snižavanje dobi za odlazak u mirovinu, podizanje razine kvalitete obrazovanja na svim razinama, jačanje javnog zdravstva, zaustavljanje komercijalizacije usluga i privatizacije primarne zdravstvene zaštite te razvoj autentičnog odnosa prema Europskoj uniji. Najavljeno povećanje godina staža potrebnih za odlazak u mirovinu, nije ni ekonomski niti socijalno održivo.

Zašto toliko ljudi odlazi raditi „van“!?

Uskoro ćemo obilježiti već petu godišnjicu članstva u Europskoj uniji, a dvije nas godine dijele od predsjedanja tom istom Unijom. Osjećaj vjere u to da smo od ulaska u EU imali koristi, među građanima je, kako pokazuju istraživanja, sve manji. To nije dobra vijest. S druge strane, EU je otvorila neke mogućnosti zbog kojih sada naši građani mogu raditi u drugim zemljama članicama. 
Najnovije istraživanje Eurostata pokazuje da je broj državljana Hrvatske koji žive u Njemačkoj u stalnom porastu. Prema najsvježijim podacima, početkom ove godine u Njemačkoj je živjelo 367.900 osoba s hrvatskom putovnicom, što je porast od 35.295 u odnosu na isto razdoblje prošle godine, objavio je Savezni statistički zavod u Wiesbadenu. "U Njemačkoj je 31. 12. 2017. živjelo 367.900 hrvatskih državljana, od čega 196.365 muškaraca i 171.535 žena“, stoji u statističkim podacima Saveznog statističkog ureda. Time je nastavljen snažan uzastopni rast broja stanovnika Njemačke hrvatskog državljanstva, započet ulaskom Hrvatske u Europsku uniju. Krajem 2012., posljednje godine uoči ulaska Hrvatske u EU i otvaranja njemačkog tržišta rada, prvo djelomičnog, a od 2015. i potpunog, u Njemačkoj je živjelo 224.971 hrvatskih državljana, što je 142.929 manje nego krajem 2017. Dakle, više od 35.000 Hrvata otišlo je živjeti u Njemačku. Čak i da uzmemo u obzir da su neki među njima dobili izvrsne prilike koje se nisu mogle odbiti (jer svakako ima takvih slučajeva), moramo se zapitati: zašto je toliko naših ljudi otišlo raditi iz Hrvatske u drugu zemlju?
To je jedno od gorućih pitanja kojim se treba baviti 1. svibnja, ali ne samo na taj dan. O tome se neprestano govori u medijima, u sabornici, na društvenim mrežama... ali nitko ništa ne poduzima. O tome se i dalje samo mnogo govori. 

Proslava važnija od prosvjeda!?

Tradicija koja u Hrvatskoj postoji oko Prvog svibnja više je proslavnog i opuštajućeg karaktera, nego prosvjednog. Iako svake godine prosvjedna povorka u Zagrebu ide do Maksimira, u kojem se građani tradicionalno okupljaju, pa onda na prosvjed autobusima dolaze građani kao i članovi sindikata i iz drugih gradova, organiziraju se prosvjedi u Splitu, Slavonskom Brodu, Rijeci, Osijeku... diljem Hrvatske, čini se da je to jedna skupina ljudi dok ona druga gleda kako će i koje dane spojiti da bude slobodna. Nema u tome ništa loše, da me ne biste krivo razumjeli, ali želim reći da se već odavno izgubilo to značenje Praznika rada, a da će se ljudi radije skupiti u velikom broju oko nekih drugih, mnogo manje važnih pitanja nego što su radnička prava. 
Ispada da su nama proslave važnije od prosvjeda. Mnogi će i ovaj put otići u Maksimir ili na Marjan zbog besplatnog obroka, dok neki drugi to neće moći jer će toga dana raditi. Neki će trgovački lanci 1. svibnja raditi do 21 sat, baš kao i svakog drugog radnog dana. To bi se moglo gledati kao prihvatljivo kada bi radnicima taj rad adekvatno platili. Nažalost, o nekim smo nedostacima naših radnih mjesta prestali razmišljati jer na papiru imamo neka druga prava, a zbog brzog tempa i života koji zahtijeva svoje, zaboravljamo sami na sebe i dozvoljavamo da nas zakidaju jer se smatramo sretnima što radimo. 
Svako vrijeme nosi svoje breme – tehnologija je napredovala pa radnik danas treba manje fizički raditi, ali kada uspoređujemo uvjete odnosno plaće, nekada je radnik mogao podmiriti sve zahtjeve i namete koje je imao na dnevnoj, mjesečnoj, godišnjoj bazi. Dostupnija su im bila stambena prava, baš kao i godišnji odmori na koje bi išla cijela obitelj. Danas velika većina radnika ne može podmiriti niti osnovne troškove, a kamoli razmišljati o luksuzu kao što je ljetovanje ili zimovanje. 
Iako je u zapadnim zemljama samo pomoćna gospodarska grana, kod nas je turizam jedina grana koja se razvija i čini više od 18 posto BDP-a. No polako pilimo i tu granu za koju se držimo. Primjerice, u Splitsko-dalmatinskoj županiji trenutačno ima više od 30.000 nezaposlenih. Traži se 261 konobar, 183 kuhara te oko 700 radnika u preostalim zanimanjima. Istovremeno, splitski ugostitelji pri pronalaženju radnika imaju sve više problema. Neki se restorani ovih dana zatvaraju jer nitko tamo ne želi raditi. Radije odlaze raditi isti posao u druge zemlje. Nikakav uvoz radne snage, naravno, ne može riješiti nedostatak radnika, niti to šalje pravu poruku.
Stvari se moraju mijenjati – zakonski i demografski. Bolja zaštita radnika, veće razumijevanje poslodavaca, snažnija zaštita države. No, ipak nešto ostaje i na nama. Glasnoća. 

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu
 






Trenutno nema anketa.

Upišite se na mailing listu i primajte redovite obavijesti na email

email adresa: