English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Povratak u jesensku realnost
Nakon povratka s godišnjeg odmora na posao javlja se osjećaj beznađa. To je vjerojatno najprecizniji osjećaj kojim se može opisati stanje nakon povratka iz idile. Teško se koncentrirate, ništa vam se ne da, zadaci koje inače rješavate s lakoćom sada su vam vrlo teški i čeznete za vremenom koje je prošlo, koje je bilo nedavno, ali vam se čini kao da je bilo prije 200 godina.
To inače u ljudima, iz nekog čudnog razloga, budi jesen kao godišnje doba, iako se općenito tako osjećamo uglavnom nakon godišnjeg (ljetnog) odmora. Tijekom ljeta i godišnjih odmora, uz visoke temperature, bili smo aktivniji, često smo lijegali kasnije, a većina nas je obilnije jela i pila u večernjim satima. Povratkom s godišnjeg odmora potpuno mijenjamo životni ritam, vraćamo ga na stare navike – nema više jogurta i voća i sira ujutro kad smo za to imali vremena, nego jurimo s kavom u jednoj ruci i hvatamo vrata nezdrave pekare s drugom.
Takve promjene naše tijelo dovode u svojevrsno stanje stresa i remete njegovo prirodno stanje. Zašto je tako teško prenijeti neke dobre ljetne navike, ne znam. Zašto smo zapravo toliko lijeni učiniti si od života da nam ljeto traje duže nego što je kalendarski?! 

Jesenski blues

Možda ima nešto u tome što je jesen to prijelazno razdoblje, dugo čekamo zimu i zimske radosti, ništa (osim šipka) ne cvate, a vrijeme je uglavnom hladno i kišovito. U svakom slučaju, svi znamo za taj pojam „jesenski blues“ i često se njemu prepustimo. Inače on ima i službeni naziv – sindrom SPR – sindrom sezonskog poremećaja. Pogađa oko 20% ljudi, većinom žene. Sezonski afektivni poremećaj potiče apetit, a 65% ljudi tijekom zimskih mjeseci unosi znatno veći broj kalorija nego inače. Zbog toga se češće debljamo u hladnijim mjesecima, što opet rezultira manjkom energije i bezvoljnošću. Iako je sunca manje nego inače, preporučuje se da veći dio jutra provedemo pod njim, odnosno na zraku. Eh, kad nam se samo ne bi toliko spavalo jutrima u tim mjesecima!
Osim što je manje sunca vani, manjak vitamina si sasvim sigurno uzrokujemo i sami jer se natrpamo obvezama, manje spavamo i nakon vremena opuštenosti ponovno se izlažemo stresu i napetosti. 
Nažalost, uz fizičke promjene, javljaju se i psihičke. 
Ljudi postaju sve nezadovoljniji – javlja se osjećaj nezadovoljstva čak i stvarima s kojima prije nismo bili nezadovoljni. Radnici postaju nezadovoljni plaćama…
Većina ljudi ne zna se dobro nositi sa stresom, no to je u ovo vrijeme godine još izraženije. Naime, kad nosite posao kući – nosite ga i u proljeće, i ljeti, i u jesen i zimi. No, kada je vrijeme ovako tmurno i promjenjivo, takvo je otprilike i naše raspoloženje pa nam se često sve čini dvostruko teže nego što jest. 

Loše vrijeme ili loš posao?

Ljudi nakon povratka s nekog putovanja ili dužeg izbivanja (recimo, nakon porodiljnog), znaju postati nezadovoljni i s onim što je dobro. Poslodavci, posebice kada rade u poduzećima u kojima ne mogu u skoroj budućnosti povećati plaće, pokušavaju tada na druge načine postići zadovoljstvo kod radnika.
Preporučuje se organiziranje radionica tijekom radnog vremena ili team-buildinga u kojima ćete se malo odmaknuti od poslovne sfere i međusobno s kolegama, a i šefovima, lakše podijeliti što vas muči.
Kada su radnici duže vremena nezadovoljni i kad se taj „duh nezadovoljstva“ prenese na kolektiv, teško je ikako unijeti zadovoljstvo u tim.
Zanimljivo je kako u ovo vrijeme ljudi češće postaju nezadovoljni s onim što im je dotad bilo prihvatljivo. Zadataka ima previše, plaća im je premala, postavljaju se pitanja: za koga oni rade? Je li novac postao jedini razlog zašto rade? Ako ne možete pronaći radost u onome što radite, pokušajte se usmjeriti na nova područja rada.
Treba se osvrnuti na odnos s kolegama – je li nam postalo preteško uopće s njima komunicirati? Čak i o stvarima koje nisu posao – je li nam to postalo prenaporno?
Ista je stvar i s poslovnom komunikacijom. Ako nemate snage podići telefon i nekoga nazvati, a od svakog maila koji primite vas hvata nervoza – onda nešto nije u redu i to nema veze s godišnjim dobima. 
Ako vam je nedjelja popodne najgore vrijeme u cijelom tjednu, očito je da vas posao ne ispunjava.
Također, ako svu onu napetost s radnog mjesta navečer odnosite u krevet i zbog toga patite od nedostatka sna, možda je vrijeme za promjenu posla.
Jednom me moja kolegica sablaznila jer mi je u svojoj 48. godini rekla da razmišlja o mirovini. Najprije sam se počela smijati, ali onda sam shvatila da misli ozbiljno. Pogledala sam je i rekla: „Pa dobro, jesi li ti normalna? I što bi radila? Od čega bi živjela?!“
Kad je odgovorila da je jedino što je drži da ostane činjenica da ne zna od čega bi živjela, rekla sam joj: nisi ti za mirovinu – nego za novi posao! Ovo više nisu vremena kada je ljudima normalno neki posao raditi 10 ili 15 godina. Naravno, to se i dalje događa u nekim slučajevima i s nekim zanimanjima, ali to ne znači da se iznutra ne bunimo protiv te prakse. 
Ako nešto moramo i iz dana u dan to ponavljamo, ne znači da nam se to nužno sviđa i da u međuvremenu ne tražimo izlaz. 
Pokušajte si zamisliti budućnost. Pustite trenutačno djecu, muža, novac i zaradu – zamislite gdje se vidite s poslom koji trenutačno obavljate. Ispunjava li vas to mirom ili vam stvara grč u želucu? Ako vam se čini kako se stvari koje vas trenutačno smetaju na poslu – bili to kolege, vaša pozicija, nepoštovanje koje dobivate od šefa i/ili osjećaj da stagnirate, neće tako skoro promijeniti – preuzmite kontrolu nad svojim umom i počnite se prijavljivati za nove poslove ili ćete ovakvo stanje morati prihvatiti. 
Neki dan sam baš razmišljala o tome koliko puta dnevno kažem da za nešto „nemam vremena“ i shvatila da na dnevnoj bazi to kažem previše puta. Često se toliko zatrpamo u sve te silne, nazovimo ih hitne stvari i zadatke koje moramo odraditi i nismo svjesni da smo u onom preostalom slobodnom dijelu dana zanemarili ono što nam je mnogo važnije. Odašiljemo negativne vibracije, ne da nam se razgovarati na telefon čak ni s članovima obitelji i stalno mislimo da ćemo nešto „važno“ propustiti napraviti, pritom odbijajući provesti vrijeme u onom što nam je zaista važno. To, naravno, stvara osjećaj nezadovoljstva. 
Osvijestite svoju negativnost i obratite pažnju na to je li ju i drugi oko vas primjećuju, posebice vaši kolege prema kojima uglavnom ne pokazujete svoje stvarno duševno stanje. Ako ste sami svjesni da većinu vremena zvučite ogorčeno ili još gore – rezignirano, vrijeme je za promjenu. Ili posla ili stava. 
Kad ste zadnji put bili na masaži? Iako se često žalite da vas bole leđa. Nekima to može zvučati banalno – „neće me masaža spasiti“, ali stvar je motivacije. Čovjek si mora povremeno s nečime ugoditi. Mora se nečime usrećiti kako bi se podsjetio da je između ostalog i to ono za što on zarađuje radeći posao koji povremeno ne voli. Godišnji odmor jednom u 12 mjeseci (ako i toliko), zaista nije dovoljan. 
U pozadini iza većine toga svega leži novac. Kad čovjek nema novca, nema volje za mnogo stvari. 
Budući da je dobivanje ekstra novca na našem računu odjednom nerealna mogućnost, a unutarnje nezadovoljstvo, posebice ono koje traje već neko vrijeme, ne može čekati da se obogatimo, moramo pronaći drugačiju vrstu ispunjenja. S obitelji, u vrtu, na kavi s prijateljima, razgovorom s kolegom koji se jednako osjeća... bilo što da nam može pomoći instantno.

Čekanje Godota da se pojavi

Život se u jednom trenutku svede na čekanje – čekamo da dođe proljeće jer nam je tada rođendan, onda čekamo vikend, pa čekaš ljeto, pa kad dočekaš ljeto s anksioznošću čekaš taj zadnji dan godišnjeg. Nakon godišnjeg čekaš neki državni praznik da bi ti lakše prošlo vrijeme do zime i Božića. Kad dođu božićni praznici, onda jedva čekaš da mrski siječanj prođe jer sve je puno troškova i režije su sve veće. Pa se iz toga iskobeljaš i onda čekaš neki rođendan, krstitke, eventualno neko vjenčanje. Brojiš malo vrijeme do svojeg vjenčanja, to te drži okupiranim neko vrijeme pa počneš razmišljati od djetetu. Za početak jednom. Onda čekaš da zatrudniš. To traje barem neko vrijeme. Onda kad zatrudniš čekaš da rodiš i opet sa strepnjom počneš misliti o tome: a što kad odraste?
Naravno, karikiram. No, lako se zaplesti u nekakvu mrežu čudnih emocija koje nas tješe da „najbolje tek dolazi“. A što je s onim u međuvremenu? Što je s ovom jeseni koja će, budimo realni, trajati najmanje tri mjeseca? Zbog nepredvidljivih ciklona i anticiklona to se može i produžiti. Već je zapravo i došla ako pitate prognostičare. Što ćemo s tim vremenom koje imamo? 
Vrlo je naporno tako živjeti i zadovoljstva doživljavati manje intenzivno od razočarenja.
Nezadovoljstvo na poslu često se javlja i zbog osjećaja stagnacije. Ljudi imaju potrebu učiti, razvijati se i evoluirati… a kada toga nema, nastaje nezadovoljstvo. Važno je da to prepoznate i počnete tražiti nove izvore učenja – čak i o samom sebi. 
Nisam inače ljubiteljica „voda s porukom“, ali ova mi je dobra, nisam čak sigurna gdje sam je pročitala: „Život je 20% ono što se dogodi, a 80% kako ti na to reagiraš.“
Kada bismo se barem povremeno sjetili toga da su neke stvari samo do nas, da sve leži samo u našim odlukama kako ćemo to što nam smeta prevladati, lakše bismo djelovali, brže reagirali, a manje vremena proveli s mrkim licem.
Želim vam da se pronađete i da rijetko u životu osjetite jedan od najgorih osjećaja: da stojite na mjestu! 

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu
 






Trenutno nema anketa.

Upišite se na mailing listu i primajte redovite obavijesti na email

email adresa: