English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Stranica: « Prva 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 Zadnja »
Štednja, potrošnja ili nešto treće - Što je s preraspodjelom narodnog bogatstva?

Europsko gospodarstvo već sedmu godinu muku muči s krizom. Bilježe se manji pomaci, a u nekim državama Europske unije poput Španjolske, Portugala, Italije i Grčke kriza ne posustaje. Hrvatska u svemu tome ima počasno mjesto. Jedina je država u kojoj su gospodarski pokazatelji u 6-godišnjem razdoblju iz godine u godinu sve gori. Ove godine Europska komisija predviđa za Hrvatsku gospodarski rast od 0,2%, najmanji u Europskoj uniji. Tih 0,2% spada u kategoriju statističkih pogrešaka, a ako se i ostvari, u Hrvatskoj se ama baš ništa neće promijeniti. Podsjetimo, od 2008. do sada gospodarstvo je u Hrvatskoj smanjeno za 13,5%.

  • Zaboravljena iskustva iz prošlosti
  • Strah od bogatih
  • Smanjiti socijalne razlike
Verzija za ispis Pročitajte više
 
Na vrhu piramide - Sposobni ili pohlepni

Jedan od razloga sve većih socijalnih razlika i u Hrvatskoj i u svijetu je sve veći raspon između najnižih plaća koje primaju oni koji su na dnu društvene ljestvice, te gospodarske i političke vrhuške. U Hrvatskoj nisu rijetke plaće koje su sto puta veće od one koju prima radnik u drvnoj ili kožarskoj industriji, ili blagajnica u nekom trgovačkom lancu, a da se ne govori o onima koji primaju kojekakve dodatne bonuse, kupuju dionice po povlaštenim cijenama, plaća im se životno osiguranje i tako redom. Ta visoka primanja primatelji određuju sami sebi. U svijetu je ta razlika još veća. Ona dosiže nezamislive razmjere. Opravdanje za to što se tako visoke plaće dijele šakom i kapom je da treba nagraditi sposobne jer oni neće raditi za malu plaću. Je li to zaista tako?

Verzija za ispis Pročitajte više
 
Zdrav duh u zdravome tijelu - Sloboda izbora

Sreo sam znanca koji je na uobičajeno pitanje – kako si? – odgovorio uobičajeno – tako, tako. Supruga mu radi za minimalac, a on u trgovačkom centru nema neku naročitu plaću. Prestao sam pušiti, rekao je, jedna kći ide u dramsku sekciju, druga na trening gimnastike. Za te aktivnosti svakoj moram dati dvije stotine kuna mjesečno. Kako da im kažem da nemam za to novaca?
Za nekog tko ima mjesečnu bruto plaću 325 tisuća kuna, a to je prema riječima ministra Lalovca trenutno najveća plaća u Hrvatskoj, tih par stotina kuna nije nikakav problem. Velikoj većini građana Hrvatske to predstavlja veliki izdatak. Za odgoj današnje mladeži bilo bi od neprocjenjive vrijednosti kada bi im se, pored redovnih školskih aktivnosti, omogućilo besplatno bavljenje sportom ili umjetnošću, pod vodstvom stručno osposobljenih ljudi. Za to, nažalost, nema novca. Ima za nabavu skupocjenih automobila za državne dužnosnike, za plaćanje parkirališta za te automobile u iznosu od nekoliko stotina tisuća kuna, za strane konzultante koji izrađuju bezvrijedne materijale…
U redu, nema novca. Ako je već tako, možda bi trebalo razmisliti o tome da se novac s kojim se raspolaže, drugačije raspodijeli. Prema nekim računicama, Crkva u Hrvatskoj godišnje dobiva od države oko milijardu kuna.

Verzija za ispis Pročitajte više
 
U novu godinu sa starim problemima - Od nesposobnosti do korupcije

U godini koja je na izmaku u Hrvatskoj se nije ništa promijenilo. Pad gospodarskih aktivnosti sa svim posljedicama koje su uz to vezane se nastavlja. Hrvatska je prema tom osnovnom pokazatelju najgora zemlja Europske unije. Najgora je i u okružju postsocijalističkih zemalja. Sve one su zabilježile kakav-takav rast, jedino Hrvatska ustrajno, i kako sada stvari stoje, nezaustavljivo tone. Zanimljiv je također podatak da Hrvatska nakon godinu i pol članstva u Europskoj uniji u tu uniju ulaže više sredstava nego što ih dobiva. To je u stvari fenomen jer su manje razvijene zemlje nakon primanja u Europsku uniju ostvarile impozantan rast, zahvaljujući upravo fondovima Europske unije. Sve osim Hrvatske. Takav rezultat, ako se malo bolje osvrnemo oko nas, i ne začuđuje. U Hrvatskoj i dalje dominira nesposobnost na svim razinama, i dalje smo opsjednuti različitim mitovima i svetinjama na koje se bespotrebno troši energija, a korupcija i dalje prožima sve pore društva i ne može joj se stati na kraj.

  • Negativna selekcija
  • Mitovi
  • Korupcija
Verzija za ispis Pročitajte više
 
Adventski otkaz - Gdje majke plaču, tu se brzo smrkava

Adventsko svjetlo ukrasilo je lijepo lice Zagreba. Božić dolazi. Trgovački centri sve su puniji ljudi. Kupuje se kao da će uskoro sudnji dan. Reklo bi se, na prvi pogled, kao da u Hrvatskoj nema ekonomske krize. Ali - to je staza varke. Istina je negdje drugdje: u krcatim pučkim kuhinjama, u blizu 800.000 ljudi koji žive ispod egzistencijalnog minimuma, u svima onima koje trese strah od gubitka posla, od mobinga, od svakodnevnog razaranja ljudskog dostojanstva. I što smo bliže zori, dan postaje duži.
Pišem ovaj tekst, a gorčina mi grlo steže i spremna je da zavapi: samohrana majka, s dvoje maloljetne djece, dobila je danas, u adventsko pospremanje dana i duše, otkaz! A, k tome, riječ još i o podstanarki.
– Sve smo danas, u našoj prodavaonici na Kvatriću, u Zagrebu, plakale nad sudbinom naše kolegice s posla – kaže mi njezina prijateljica, i sama majka dvoje maloljetne djece. – Koja od nas je sljedeća na redu “da poljubi cestu”? Što će ta jadna radnica reći svojoj djeci kada danas dođe da ih “pokupi” u vrtiću i osnovnoj školi?
Bože, ako postojiš, spasi ovu nesretnu majku i njezino dvoje maloljetne djece! Spasi ih od gladi i istjerivanja na cestu! Kada za to ne mari ni njen gazda, niti aktualna vlast. Jadna je ta država, a još jadniji gazda koji ima srca samohranu majku istjerati na ulicu. Kao da smrt nije ništa. A država nam se trese od demografske katastrofe i jeca kao zasječeno drvo.
Zemlja u kojoj majke i djeca plaču, gladna i žedna, osmijesi umiru od sramote. Sve ideologije i sve političke stranke, koje su gluhe za “plač matere čovjekove”, valjaju se u dubokom moralnom blatu, protivnom i Božjim i ljudskim zakonima. Blasfemična je današnja demokracija – ubija podlo, bez stida, ponekad se čini da još nije izašla iz pelena s atenskih trgova.
E, moj narode! U Hrvatsku su opet nahrupili oni, novih vremena Tatari i Mongoli.

Verzija za ispis
 
Moderni politički šarlatani

Tipska slika šarlatana, specifičnog prevaranta i Molierove davne inspiracije, jest minijaturna pozornica, postavljena na kakvom trgu, na kojoj šarlatan prodaje čudotvoran lijek protiv impotencije, losion protiv ćelavosti ili bilo kakvo sredstvo za brzo dostizanje nedostižnih želja naivnih kupaca. Šarlatan je, pojednostavljeno gledano, čovjek koji ima reklamu, ali nema proizvod, što ga ne sprječava da se upusti u trgovinu s ljudima koji taj proizvod hoće kupiti, a što ga dodatno stimulira da svoju propagandu bez sadržaja učini što spektakularnijom. Dok ga ne uhvate. Karlo Ponzi, prvi tvorac piramidalne sheme, bio je povijesno najpoznatiji šarlatan. Bernard Medof, njegov moderni američki piramidalni nasljednik, zgrnuo je 18 milijardi dolara šarlatanskim radom, sve dok nije osuđen na 150 godina robije.
Vođenje države (pa i velikoga grada) jest, poslužimo se banalnom analogijom, liječenje nacionalne impotencije ili, pak, nekog oblika ćelavosti zemlje. Onoga trenutka kada ne postoji proizvod koji to liječi, već postoji samo njegova propaganda, šarlatan se može lako prepoznati. Sjetimo se lijekova za ekonomski oporavak, reforme pravosuđa, modernizacije javne uprave, poboljšanja privredne efikasnosti, povećanja zapošljavanja, nacionalnog oslobođenja ili bilo čega sličnog, lako ćemo prizvati u sjećanje šarlatane koji su nas varali u posljednjih nekoliko desetljeća. I to minimum.

  • Kako nastaje moderni politički šarlatanizam?
  • Tastatura, kamera i mikrofon – glavno oružje
  • Suzbijanje svakoga šarlatanizma – imperativ 21. stoljeća
Verzija za ispis Pročitajte više
 
Nakon šest godina krize - Bijeg od stvarnosti

Europska komisija je u svojoj nedavnoj analizi gospodarskih kretanja u Hrvatskoj potvrdila već poznate stvari. Hrvatska je ispada najgora zemlja Europske unije. Nakon što je u dosadašnjoj krizi bruto-društveni proizvod smanjen za 13 posto, ove godine se očekuje dalji pad od O,7 posto. Raste nezaposlenost, dug i deficit državnog proračuna. Potpredsjednik Vlade Branimir Grčić pri tome ustrajno govori o pozitivnim pomacima i to zatvaranje očiju pred stvarnošću više nije smiješno već žalosno. Godinama se ponavljaju iste stvari o investicijama, efikasnoj odnosno neefikasnoj državnoj upravi, borbi protiv korupcije, otvaranju novih radnih mjestra i zapošljavanju no pomaka nema. Jedino je novo to da na svjetlo dana izbijaju nove afere. Pri tome, navodno nedužni osumljenici nude milijunske svote kao polog da bi izašli na slobodu. Stvarno, od kuda im ti milijuni?

Verzija za ispis Pročitajte više
 
Referendum o autocestama

Došlo je vrijeme referenduma. Nakon provedenog referenduma o braku, uslijedile su inicijative za raspisivanje referenduma vezanih uz postavljanje ćiriličnih ploča u Vukovaru, o outsourcingu, izmijeni načina glasovanja, a predsjednik Josipović je također najavio mogućnost takve inicijative ako njegov prijedlog ustavnih promjena ne prođe saborsku proceduru.
Na vidiku je pokretanje još jedne referendumske inicijative, ovog puta o monetizaciji autocesta. Referendum je važan demokratski oblik odlučivanja i svakoj takvoj inicijativi treba pokloniti dužnu pozornost. No, kod nas je često običaj da relativno beznačajne stvari uzvitlaju veliku prašinu, da ne govorimo o tome kako se još uvijek borimo s avetima prošlosti, zaboravljajući na sadašnjost i budućnost.
Referendumom o monetizaciji autocesta, ako do njega dođe, na dnevni red će se ovog puta postaviti jedno zaista važno pitanje. Nisu pritom u pitanju samo autoceste, već uopće proces pretvaranja nekadašnjeg društvenog odnosno državnog vlasništva u privatno. U redu, ovaj put se ne radi o privatizaciji, već o davanju u zakup, no sljedećih trideset ili koliko već godina privatnik ili privatnici će upravljati autocestama i na njima zarađivati. Problem je u tome da su građani ove zemlje u procesu privatizacije uglavnom prošli kao bosi po trnju. Može se raspravljati o tome je li učinkovitije privatno ili državno vlasništvo, no činjenica je da je nakaradna privatizacija, koja je provedena u Hrvatskoj, jedan od glavnih uzroka sadašnje nerješive krize. Najnoviji slučaj INE je najbolji primjer za to. Vlada se grčevito bori da se spasi što se spasiti dade od nekada moćne naftne tvrtke koja je samo u Sisku i Rijeci zapošljavala nekoliko tisuća ljudi. 
Vladina odluka o monetizaciji autocesta je potez očajnika. Državna blagajna je prazna, deficit proračuna je sve veći i mora se pod svaku cijenu naći novac za vraćanje dugova, bez obzira na to što će se monetizacijom možda dobiti nešto više od dvije milijarde eura, a dug za autoceste prelazi četiri milijarde eura.
Referendum o monetizaciji autocesta mogao bi se tako pretvoriti u referendum o dosadašnjoj politici privatizacije, a sadašnja bi vlada mogla platiti ceh za promašaje svih dosadašnjih vlada. Isto tako, ishod tog referenduma može biti dobar pokazatelj rezultata sljedećih parlamentarnih izbora. Vlada stoga mora birati između spašavanja državnog proračuna, odnosno nalaženja drugih načina za njegovo krpanje ili, vjerojatno, masovnog izjašnjavanja protiv nje.

Verzija za ispis
 
Birači - stoka sitnog zuba?

Iako je do parlamentarnih izbora još dobrih godinu dana, predizborna kampanja je počela. Sklapaju se kojekakve koalicije, a birači se bombardiraju podacima o uspjesima, odnosno neuspjesima sadašnje vlade. Političke stranke pri tome pokazuju da nemaju neko naročito mišljenje o inteligenciji hrvatskih birača. U nedostatku rješenja za prave probleme, nude se kojekakve fraze ili se manipulira brojkama. Takvo ponašanje navodi na zabrinutost, govori da hrvatski gospodarski i politički brod nema ni kapetana ni prvog časnika koji će ga zamijeniti.

  • Zaposlenih sve manje
  • Izgubljene četiri godine
  • Privatni interesi zakamuflirani u opće
Verzija za ispis Pročitajte više
 
Radu ni čast, ni vlast

Godine prolaze, mijenjaju se vlade, obećavaju narodu "brda i doline", a samozvani ekonomski eksperti nikako da se priupitaju treba li nešto promijeniti u hrvatskoj ekonomskoj politici da bi se podigla poljoprivredna proizvodnja i osigurale izvozne mogućnosti naše zemlje; ili da dodatno zaštitimo nešto što još proizvodimo; treba li se slijepo držati ciljane inflacije; je li normalno zaduživati se sve više u eurima po visokim kamatama, da bi se plaćalo u kunama; je li neophodna devalvacija kune pa na toj razini stabilizacija tečaja i da li bi to pomoglo izvoznicima i neposrednim proizvođačima; je li potrebno trošiti subvencije da bi se samo relaksirali dugovi bankama ili da bi se nešto stvarno proizvodilo i pokušala nova proizvodnja i industrijalizacija; je li moguće da ne možemo proizvesti u našoj zemlji one robe koje sigurno možemo prodati i za što imamo unaprijed poznatog kupca i fiksnu cijenu?
Pada li nekome na pamet govoriti o zaposlenosti kao jedinom pravom kriteriju oporavka? Je li baš sve u rukama stranih investitora? Je li država doista loš vlasnik ili mi ne umijemo upravljati svojom imovinom, i kada smo to zaboravili? Nauči li nas čemu dosadašnja privatizacija i trebamo li čuvati javna dobra? Kako je moguće da tamo gdje nađemo manjinskog strateškog partnera, on poslije nekoliko godina postane dvotrećinski vlasnik? Što će se dogoditi s potražnjom kada oborimo plaće i mirovine i što će se dogoditi s proizvođačima roba koje nema tko kupiti?

  • Pogrešne ideje su korijen krize
  • Gromoglasna likvidacija uloge države
Verzija za ispis Pročitajte više
 
Stranica: « Prva 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 Zadnja »






Trenutno nema anketa.

Upišite se na mailing listu i primajte redovite obavijesti na email

email adresa: