Posljednjih mjesec dana pun je živih događanja i obrata na političkoj sceni, za koje ne znamo kuda će nas odvesti, vjerojatno ne može biti puno gore. Dinamično je bilo i u našem Sindikatu, a ljetna stanka još se ne osjeća.
Treba poznavati svoju prošlost. Ali narod koji živi pretežno u svojoj prošlosti, s kojom se k tome nije ni pomirio, taj narod ne može naprijed. Mi kao da smo ostali ukopani u 1941., 1945. i burnim godinama nakon toga. Tradicija prepucavanja oko toga tko je bio gori, ustaše za vrijeme rata, ili partizani nakon, vječita su tema političke i šire svakodnevice. Time se pune stranice novina, televizijski ekrani, ali i naši umovi. Još se nismo izvukli iz jama, i dalje smo ukopani u njima. Nema objektivizacije, nema glasa pomirenja. Uporno nas se svađa i navodi da zauzmemo stranu. Time se već godinama osigurava vjerna baza glasača i jamči dugoročan politički vijek i lijevoj i desnoj opciji. Dok je god povijesnog razdora između ustaša i partizana, bit će SDP-a i HDZ-a, a dok je takvog HDZ-a i SDP-a, bit će podjele na ustaše i partizane.
Baš na 1. april predstavnici sindikata javnih i državnih službi trebali su održati novi krug sastanaka s predstavnicima Vlade vezano uz izvršenje obveze povećanja prava radnika javnog sektora. Ništa od toga. Iz obavijesti Ministarstva rada i mirovinskog sustava, koju su zaprimili sindikati navodno proizlazi da će se pregovori između sindikata državnih i javnih službi održati 1. travnja, ali 2017. godine. Rečeno je i da je Vladin pregovarač Božo Petrov na službenom putu, očito njemu važnijem. Je li i ovo prvoaprilska šala, nesporazum, ili se iz Vlade šalje jasna poruka da tih 1,8 milijardi kuna za povećanje osnovice nije predviđeno u proračunu za 2016. ni 2017. godinu. Svega pomalo. Uvidjet ćemo da radnici ni ovoj vlasti nisu prioritet, a to su sindikalni čelnici mogli zaključiti prvog trena, čim je Božo Petrov predstavljen kao vodeći pregovarač ispred Vlade, s obzirom na to da je MOST prije i nakon izbora izričito zahtijevao znatne racionalizacije u javnom sektoru. S druge strane, ni Petrov nije prošao najbolje jer se mora uhvatiti u koštac sa sindikatima, što ne voli nitko od vladajućih. Mudro je odigrao Orešković i HDZ, predavši ovo prevruće i zapaljivo štivo svojim, nazovimo ih, suparnicima, neka se međusobno glođu.
Reforme, reforme, reforme... slušali smo prije izbora u programima svih stranaka. Parole, parole, parole su to poput pjesme koju slušamo i dalje. Ova vlada je reformistička, uvjerava nas se. Trebaju nam reforme: unutarnje, vanjske, strukturne, Briselske, MMF-ove, javnog sektora, zdravstva, školstva, mirovinske, poduzetničke, braniteljske, radnih odnosa… Kada netko govori da sve treba mijenjati, to samo znači da želi u potpunosti negirati svojeg prethodnika. Takav ne zna gdje se nalazi ni kamo želi ići. Ovaj obrazac negacije svega prethodnoga ponavlja nam se već 25 godina. On se, nažalost, spušta i na druge razine pa svakodnevno viđamo kako nove uprave često negiraju prethodne te odmah mijenjaju sve što su prethodne uspostavile. Tako se često ciklički dolazi do reorganizacije prethodnih reorganizacija, odnosno povrata na staro. Promjena samo promjene radi, najgori je izbor. Mi smo postali stručnjaci u dokidanju postojećeg, a da prethodno nismo osigurali, testirali ni uspostavili bolje alternative. Tako nagrizamo sami sebe. Privatizacija – reforma koja nas je osakatila
Tripartizmom se podrazumijeva aktivni socijalni dijalog i suradnja između države, poslodavca i sindikata na području ekonomskih i socijalnih pitanja, točnije iz radnog, mirovinskog, socijalnog, zdravstvenog i drugih područja koja direktnije utječu na kvalitetu života građana. Taj dijalog treba voditi na nacionalnoj razini, spustiti ga na regionalnu i lokalnu razinu sve do poduzeća, ali i podići na nadnacionalni međunarodni plan. U slučaju dugoročnog prekida socijalnog dijaloga svako društvo se polarizira te vodi u nestabilnost i sukobe. Stoga tripartizam nije nov, on se u različitim oblicima pojavljuje u svijetu već stoljećima jer takav dijalog je temelj stabilnosti svakoga društva.
Nevjerojatna je lakoća kojom se odgovornost s jačega i danas bezobzirno prebacuje na druge. Evo nam još jednog primjera. Nakon svih postizbornih peripetija, koje nisu ni gotove, u sastavljanju nove vlade bio je uvjet da mandatar bude iz poslovne sredine, a sad se na sve strane ponavlja mandataru nove vlade Tihomiru Oreškoviću da je prioritet stvoriti pozitivnu klimu za poduzetnike. Pitanje je što se onda posljednjih dvadeset i pet godina uopće radilo u ovoj državi, čija je osnovna karakterizacija u odnosu na prethodnu baš pro-poduzetnička orijentacija. Kako to da su mnogi obrtnici u „crno“ doba socijalizma poslovali, a danas iščezavaju, pa ostaju samo parole o malom poduzetništvu? O kakvoj se to poduzetničkoj klimi uopće govori? Na kraju, kakve mi to poduzetnike danas i imamo? Pitanje (ne)redovite naplate, poduzetničke (ne)odgovornosti i (ne)morala – to nisu pitanja koja se rješavaju čarobnim štapićem svisoka. Ona ne ovise samo ni o neefikasnom pravosuđu, štoviše uzrok su zatrpanosti sudova. Problemi su daleko dublji. Oni u prvom redu izviru iz mentalnog sklopa mnogih, a iz kojeg je izbačen osjećaj odgovornosti. Odgovornosti nedostaje u mnogim porama našeg društva, od neodgovornosti u obitelji, između supružnika, mnogih roditelja prema djeci i obrnuto, preko neodgovornog odnosa u zajednici i rasprodaji države za koju su drugi ginuli, do pitanja poduzetničkog rizika i odgovornosti.
Kao da smo jučer čekali ulazak u 2000., slušali o svemu što novo tisućljeće može donijeti, a evo nas već na ispraćaju 2015. Vrijeme neumoljivo ide naprijed i proždire našu sadašnjost u prošlost. Tako i naša dalja budućnost nevjerojatnom brzinom postaje prošlost. Primicanje i ove godine kraju te dolazak nove 2016., vrijeme je kada obraćamo više pažnje na ono što nam se u njoj dogodilo i na ono što nas čeka u idućoj. Sindikat grafičke i nakladničke djelatnosti Hrvatske u ovoj 2015. godini obilježio je 24. srpnja 1870. i 145 godina svojeg postojanja. Uz taj kontinuitet djelujemo 25 godina u neovisnoj Republici Hrvatskoj, a 12. i 13. lipnja održan je naš 6. kongres. Zaokružili smo izborni ciklus započet izborima sindikalnih povjerenika u podružnicama, koji je završen izborima organa Sindikata na samom Kongresu. Time smo potvrdili stabilnost naše organizacije i kontinuitet rada, a čiji sastavni dio je i obnavljanje kadrova.
Prije dvadesetak godina Josipa Lisac i Dino Dvornik ispjevali su jedan od poznatijih dueta naše zabavne glazbe Rušila sam mostove od sna, u kojem se uz ljubavnu tematiku javlja još nekoliko fraza gdje on kaže „tisuću sam puta pogazio riječ“, a ona pak odgovara “tisuću sam rijeka isplakala”, spominju “teška su vremena” da bi u naslovnom refrenu pjevali jedno drugom “Rušila(o) sam mostove od sna, staze do tebe…” Nažalost, ova pjesma i njezin refren neodoljivo podsjećaju na parlamentarne izbore koji su tek dva tjedna iza nas, ali i na svijet danas. Izborni kandidati su već tisuću puta pogazili riječ, građani su tisuću rijeka isplakali već, teška su vremena, a ubrzo može slijediti i Rušili smo MOST-ove od sna.
Već dva i pol desetljeća živimo u demokraciji, s “upaljenim svjetlom”, no čini se da i dalje sjedimo u jednakom mraku. Sada možemo dati svoj glas svakome. No, mijenja li naš glas išta, pitaju se danas mnogi s pravom. Još se prepričavaju priče iz davnih “mračnih” vremena, o praznim i punim kuglicama koje su odzvanjale kako bi se znalo tko je glasovao protiv. Danas, u moderna vremena, priča se, pak, da pametnim telefonom treba snimiti fotografiju kako se zaokružuje željena lista, što treba pokazati pravoj osobi na izlazu s birališta, a da bi se dobilo 200 kuna. Jesmo li napredovali u demokraciji, riječi koju svi tako vole reći i čuti. S kuglica na selfieje. Napredak je u tehnologiji, a ne našim glavama. Danas svatko zaista može glasovati za onoga koga želi, a bogme svatko se može i kandidirati za što god zaželi. Mlada smo demokracija pa negativni aspekti potpune slobode izbijaju na sve strane. A takva sloboda ustvari umanjuje mogućnost stvarnog utjecaja.
Povratak na vrh
