English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Stranica: « 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 »
Studeni 2017. - Bez vrijednosti i odgovornosti ne možemo naprijed
Skoro tri desetljeća od proglašenja naše neovisnosti, ni danas jasno ne znamo gdje smo, niti kamo želimo ići. Ovih dana evocirali smo sjećanja na žrtve Vukovara, Škabrnje i mnogih drugih, na čijoj krvi je izgrađena naša država. Te žrtve ne smiju pasti u zaborav, ali dugujemo im puno više. Dugujemo im izgraditi državu na koju bi bili ponosni, državu za koju je vrijedilo dati život. 
Danas nas nitko ne tlači, osim nas samih. A odlazi nas više no ikad. Nije to samo pitanje novca i standarda. To je jednako pitanje nedostatka smjera. To je opće razočaranje u svim sferama. To je nedostatak vjere da su moguće pozitivne promjene. Optimizma je manje nego 91., kada su mnogi išli u rat ili bili u podrumima. Tada nas je upravo vjera u bolje sutra održala. Danas te vjere više nema. 
Domoljublje najbolje manifestiraju oni koji unatoč tome što im je daleko od odličnog, ostaju ovdje i bore se za bolje sutra. No, sve je više onih kojima s obzirom na sve afere i nelogičnosti koje nas okružuju, izražavanje domoljublja ostankom u Hrvatskoj više nije opcija. Neki su izgubili vjeru u ovu domovinu.  Neki su doslovce gladni i zaista nemaju izbora. Neki će nažalost radije pokušati sreću i bolji život potražiti drugdje, a od domoljublja će ostati pjesme koje će češće i glasnije slušati i pjevati u tuđini.    

Nedostatak vrijednosti i odgovornosti 

Prvi problem je nestanak vrijednosti. Ranije je postojao sustav vrijednosti. On je imao mnoge mane, no kakav god bio, postojao je. Taj sustav vrijednosti je izbrisan, ali novi nije postavljen. A društvo bez sustava vrijednosti je izgubljeno društvo. Isključivi individualizam nije dovoljan. 
Štoviše, ako sustav vrijednosti ne postoji, izostaje i odgovornost. Sustav vrijednosti je presudan, makar bio i kao onaj u Sjevernoj Koreji. Ako ne znamo što nam je vrijedno, ako ne znamo što trebamo činiti, za što se boriti. Ako je sve dopušteno. Tada nemamo za što niti odgovarati. Danas smo u potpunosti „slobodni“, možemo raditi što nas je volja, pa najjači i najbezobzirniji upravo to i čine. Tako je sve manje onih koji razmišljaju o ikakvoj odgovornosti; od odgovornosti prema domovini, vojske, plaćanja poreza, odgovornosti poslodavca prema ranicima i društvu, odgovornosti radnika prema radu, do odgovornosti u obitelji, prema supružniku, djeci i roditeljima. Neodgovorni ne možemo naprijed.    

INA-MOL, HEP, Agrokor

Zašto bismo mi i bili odgovorni kad vidimo što se događa, kako postupaju oni koji bi trebali biti primjer? Kad su oni primjer neodgovornosti. 
Cijela privatizacija je primjer društvene neodgovornosti. Ona je ustvari jedna velika afera sa stotine malih afera. Svjedočili smo posljednjoj trakavici s prodajom INA-e prema MOL-u. To je bio samo nastavak rasprodaje naše države,  naših resursa. Kako će se stranac bolje brinuti o interesima naše nacionalne kompanije, kako će stranac bolje gledati razvoj našeg energetskog sektora. Kako će stranac ili privatnik bolje voditi računa o HEP-u. Idućem blagu na prodaju. Hoće li ga voditi javni i domaći, ili strani i privatni interesi. Što se pobogu sada čudimo kako stranci loše gospodare našim bankama, industrijom i energetikom. Prigovaramo da nisu odgovorni, da ne rade u našem interesu. Oni su itekako odgovorni, ali prema sebi i svojim vlastitim interesima. Neodgovorni smo mi, naše vodstvo, kada smo im sve to prepustili i dalje prepuštamo u njihove ruke. Neodgovorni smo kada svoju odgovornost delegiramo drugima, te potom od njih tražimo da budu odgovorni. 
Nije ni dug Agrokora nastao od jučer, već je iz godine u godinu rastao po par milijardi kuna. Znalo se godinama da Agrokor kasni s plaćanjem. Znali su i dobavljači, a ipak su ulazili u takve poslove i svakojake angažmane. Većina je samo mislila da je sustav toliko velik da neće smije propasti. I to je istina, jer Lex Agrokor inače ne bi bio donesen. 
Sad pak svi traže odgovornost, iako su sve političke opcije omogućile i podržavale Agrokor. Osnivaju se povjerenstva, pišu Blogovi, upire prstom na drugu stranu.  Svi traže odgovornost, ali i svi peru ruke. 
Lex Agrokor je intervencija države, pokušaj da se spasi što se spasiti dade. To stoji. S druge strane Todorić preko Bloga jeca da će mu Agrokor biti oduzet i preprodan drugima. I to stoji. Nije valjda bio toliko naivan ili ohol da je zaista očekivao da će mu država sanirati firmu i vratiti je u ruke (iako nas ni to više ne bi čudilo). Nije baš da je sve u potpunosti sam izgradio. Bez politike, bez privatizacije, bez tuđeg novca, bez radnika, bez građana, bez društva. Iritira  način kako se tretira taj „njegov“ famozni Blog, kao da g. Todorić noćima u Londonu sjedi uz svijeću i osobno sam hrvatskoj javnosti ispovijeda svoju istinu. On, koji u godinu dana krize koncerna nije dao izjavu dužu od tri rečenice. Vjerojatnije je da netko profesionalno dobro plaćen to piše, sve kao dio razrađene taktike obrane, stvaranja paralelne istine, relativiziranja svega. 
Relativiziranje odgovornosti! U tome je ključ. Nitko kod nas ne želi preuzeti svoj dio odgovornosti, pa čak niti onaj tko je godinama bio prvi. Kod nas „prvi i odgovoran“ očito ne idu skupa. 
Nitko nije odgovoran, nitko ne odgovara. No, dok nismo odgovorni, pa ni prema sebi samima, ne možemo naprijed. 








Verzija za ispis
 
Listopad 2017. - Kakav svijet ćemo ostaviti svojoj djeci
Sjećam se da se ne tako davno, 80-ih, govorilo: Tehnologija će nas osloboditi rada! Danas, kada smo tehnološki na pragu da bude tako, u cijelom svijetu se među radnicima širi bojazan: Tehnologija će nam ukrasti rad! Kako smo došli dotle?

Hoćemo li se osloboditi rada, ili će nam ga ukrasti

Razlika između toga da nas tehnologija oslobađa od rada, ili da nam uzima i krade rad je ogromna. Kada tehnologija oslobađa radnike, ljude, od rada, to znači da oni moraju manje raditi, vremenski i u intenzitetu, da žive bolje, bogatije i kvalitetnije, da provode više vremena s obitelji, ali i da imaju više mogućnosti raditi na svojem intelektualnom i društvenom razvoju, posljedično i angažmanu. U tom scenariju društvo se na temelju tehnološkog razvoja razvija, ljudi se intelektualno i moralno unaprjeđuju. Čini se onaj presudan korak naprijed koji nam tisućama godina nedostaje. Korak prema društvu blagostanja, pravednosti, uključenosti i jednakosti svih. Je li to socijalizam, utopija ili nešto treće, naziv nije važan. 
S druge strane, bude li tehnologija radnicima istrgla iz ruku rad, jedini izvor njihovog materijalnog privređivanja i sigurnosti, tada će radnici, tj. većina građana, biti ostavljeni bez ičega. To se počelo događati masovnim otpuštanjima, koja su, čini se, tek početak onog što slijedi, ali i trendovima sužavanja mirovinskog sustava, zdravstvene zaštite, obrazovanja, odnosno izmicanja države iz socijalne dimenzije i sigurnosti. Ono što posebno zabrinjava jest korištenje novih komunikacijskih tehnologija za manipulaciju masama, pasiviziranje, reprogramiranje i doslovce zaglupljivanje ljudskog roda. Većina bi mogla ostati obespravljena, bez ikakve budućnosti, bez perspektive, prepuštena sama sebi da se snađe kako može, da baulja ulicama gradova bez ikakvog smjera i smisla. To, nažalost, već i vidimo u mnogim zemljama trećeg svijeta, no i u razvijenima sve više izgubljenih lica možete susresti na cesti. Pogledajte samo svoj kvart. Na blistavoj strani iste medalje, prisvajajući sve znanje, prisvajajući podatke, prisvajajući tehnološke inovacije samo za sebe, svijetom bi mogle u potpunosti zavladati moćne multinacionalne korporacije. Same sebi dostatne, svijet gledaju kao izvor za daljnje izvlačenje bogatstva i moći, a velik dio stanovništva moguće i kao smetnju. Čini se kao prizor iz nekog znanstvenofantastičnog filma. Nažalost, kapitalizam, posebno onaj koji se zove liberalni, upravo ima svoje zakonitosti. On je vođen rastom, produktivnošću i profitom, a takve odrednice u kontekstu nekontroliranog razvoja novih tehnologija i umjetne inteligencije mogu vrlo lako gurnuti svijet na takav put. 
Razvoj tehnologije i umjetne inteligencije neće moći stvoriti više radnih mjesta, nego što će ih zatvoriti. Osim ako ćemo zaista kolonizirati Mars, jer postoji granica izmišljanja novih potreba i proizvoda. Možemo ići u dva smjera. Svijet se može ponašati kao dijete koje se igra s Lego kockicama, a koje mora srušiti ono što je napravilo da može ponovno nešto graditi od istih kocaka. Zato i mi već danas imamo mnoge ratove bez pravih razloga. Ruši se da bi se gradilo, da bi se rušilo. Možemo ići u drugom smjeru, koristiti ono što nam razvoj tehnologije daje – mogućnost da se oslobodimo rada, mogućnost boljeg života za sve. Ali, već je naprijed postavljeno pitanje koje prije toga treba razjasniti: Tko će imati pravo na ta bogatstva, na taj višak stvoren novim tehnologijama? Samo neki, ili svi? 
Trgovinski sporazumi TISA, TTIP i drugi o kojima se govori posljednjih godina trebali bi otvoriti put upravo u ovom smjeru elita, slabeći utjecaj država u odnosu na multinacionalne kompanije i dajući ovim drugima pravo da raspolažu podacima, znanjem, tehnološkim inovacijama, robotizacijom i umjetnom inteligencijom. Idemo sve dublje u svijet gdje ćemo igrati u namještenoj utakmici, prema pravilima koja odgovaraju drugoj manje brojnoj, ali jačoj strani. Utakmici u kojoj koliko god dobro igrali, koliko god žrtava podnijeli, bit će nemoguće pobijediti. 

Uz 4. industrijsku revoluciju, mora ići i društvena

Stoga je potrebna lokalna i globalna rasprava, ali i regulacija razvoja tehnologije i umjetne inteligencije, njezinog utjecaja na radnike, građane i društvo. Ta rasprava i regulacija nikako ne smiju kasniti. Radnici, sindikati, središnjice, građani, udruge, političke stranke trebaju sudjelovati lokalno. No, mora se djelovati i na globalnoj razini. UNI Global Union, čiji je član i naš sindikat, sa svim partnerima, uključujući druge međunarodne konfederacije sindikata, a posebice i Međunarodnu organizaciju rada, treba upozoriti na konkretne opasnosti, boriti se protiv mišljenja da je profit mjerilo svega te da nema društva različitog od današnjeg kapitalizma, ali i što je presudno, ponuditi jasna rješenja. Ne smijemo govoriti samo o problemima, moramo nuditi rješenja. Moramo biti hrabri, moramo biti vizionari. Trebamo davati nova rješenja, koja se do prije nekoliko godina nisu mogla niti zamisliti. Boriti se moramo na svim razinama, od šefa koji nam ne da pauzu, do globalne politike. 
Ne možemo samo pratiti 4. industrijsku revoluciju! Ne možemo graditi pravedno novo društvo ako i dalje pristajemo živjeti na razinama 1. ili 2. industrijske revolucije! I u pogledu društvenih odnosa trebamo voditi revoluciju. 
Svatko želi najbolje svojoj djeci, nemojmo im onda ostaviti svijet koji je gori od onog u kojem smo mi živjeli. 

Verzija za ispis
 
Rujan 2017. - Cjelovita obnova
Sve, ama baš sve, koliko god dobro bilo, sve se mora obnavljati i unaprjeđivati. To vrijedi i za naš Sindikat. Koliko god bila vrijednost tekovine od 150 godina našeg postojanja, moramo obnavljati ono što vrijedi i unaprjeđivati prema novim vremenima. 

  • Novo pročelje Doma Sindikata grafičara 
  • Dijalog i znanje napredak grade



Verzija za ispis Pročitajte više
 
Srpanj/Kolovoz 2017. - Stalno nas žele reprogramirati
Tabula rasa latinski je izraz koji znači Prazna ploča i sumira teoriju čiji je začetnik britanski filozof John Locke, prema kojoj se čovjek kao dijete rađa poput praznog lista, bez unaprijed određenih osobina, koje se nakupljaju tijekom njegovog života. Zaista, mnogo ukazuje da nas poput kompjutera prvo roditelji, pa škola i okolina programiraju u osnovi, a kasnije život vrši daljnje nadogradnje. 

  • Svako vrijeme nosi svoje istine
  • Svako malo mijenjamo ploču
  • Za istinom kasnimo barem desetljeće


Verzija za ispis Pročitajte više
 
Lipanj 2017. - Nije nam dosadno, ali postaje zamorno
Kako bi bilo da živimo u zemlji u kojoj se na izbore izlazi samo svake četiri godine, u kojoj se kampanja svodi na argumente i programe, a ti programi se poslije i izvršavaju, u kojoj se propisi čitaju kako su pisani, a ne da ih se izbjegava, u kojoj je normalno da svaki radnik primi dobru plaću, zna radno vrijeme, da mu se ne prijeti otkazom, u kojoj nema govora mržnje zato što netko različito misli ili mu djed nije bio u istoj vojsci… Takvih zemalja ima i lijepo je u njima živjeti, ali mnogima bi život bio sterilan i monoton. A nama barem nije dosadno. Sve pore naših života su poput TV-sapunice, no i u najboljim sapunicama, nakon nekog vremena svi ti preokreti postanu zamorni. 
  • Čemu se čude
  • Ljudi odustaju i odlaze



Verzija za ispis Pročitajte više
 
Svibanj 2017. - Svibanj pun događanja
Za ovaj svibanj svakako se može reći da je dinamičan jer je prepun različitih događanja i aktivnosti. Počeo je vlakom solidarnosti u povodu obilježavanja Međunarodnog praznika rada u Slavonskom Brodu. Upravo bilježimo naš značajan dvostruki jubilej – 300. broj i 25. rođendan lista Grafičar. U pripremi, tijeku ili završetku je nekoliko kolektivnih pregovora, ali i druge aktivnosti u podružnicama. Panika oko Agrokora malo se smirila, no sigurno će biti još mnogo promjena i aktualnih izazova, čemu svjedoči i nedavna promjena uprave Tiska. Nastavljamo i tradiciju sportskih druženja 38. susretima u Malom Lošinju. 

  • 300 brojeva i 25 godina nam je tek
  • Vlak solidarnosti za kvalitetna radna mjesta
  • Kolektivni pregovori
  • Agrokor nema šanse bez radnika 
  • Malo nas je al' nas ima 



Verzija za ispis Pročitajte više
 
Travanj 2017. - Radnici su ključ
Iza nas je dinamičan mjesec. Potpisana su tri kolektivna ugovora. U Karlovačkoj tiskari Lana kolektivni ugovor je obogaćen za pravo radnika na topli obrok za vrijeme rada, što je konkretno podizanje kvalitete uvjeta rada, ali i zdravlja radnika. Za Istragrafiku je kolektivni ugovor produžen iduće dvije godine potvrđujući dosadašnju razinu prava, što u vremenima definiranja dugotrajnog odnosa novog vlasnika prema društvu daje radnicima sigurnost i stabilniju poziciju. Radnici Zrinskoga su u postupku mirenja samo par dana prije najavljenog štrajka uspjeli zadržati dosadašnju realnu razinu te spriječiti daljnje umanjenje njihovih ionako skromnih prava. Ponovno su pokazali odlučnost, a morat će tako nastaviti i dalje. U tijeku su pregovori u Narodnim novinama, Tiskara Vjesnik je dobila novi nadzorni odbor i upravu, uskoro slijede pregovori u Odašiljačima i vezama, HRT-u, izabrana su i biraju se radnička vijeća…

  • Tko ne motivira, gubit će radnike
  • „Lex Agrokor“

Verzija za ispis Pročitajte više
 
Ožujak 2017. - Prava i jednakost promovirajmo svakodnevno
Prošao je ovaj 8. mart, Dan žena. Prošla su i vremena kada se taj dan zaista slavio, kada su radnice primale cvijeće, darove i čestitke od svojih poslodavaca i kolega, žene od muževa, majke od djece, kćeri od očeva. Čari, koje je imao ovaj praznik, pripreme, darivanje, slavlje (često i pretjerano) izblijedjele su. Danas je to ograničeno i suzdržano. Neki čak čestitaju taj dan ženama tako da u šali navode njihove mane, bolje bi bilo da su im zaboravili čestitati. 
Kod nas se sve rjeđe išta i slavi, već se obljetnice koriste za proteste. Tako je ove godine Dan žena popraćen više u protestnom tonu, a glavni naglasci bili su na potplaćenosti žena, njihovoj podzastupljenosti u odlučivanju u svim sferama života pa i u javnom, pravu na pobačaj i pravu na seksualnu orijentaciju. Uz ispriku što o ovome piše muškarac, posljednje dvije ipak se čine širim društvenim i etičkim temama. 

Verzija za ispis Pročitajte više
 
Veljača 2017. - Sudjelujmo u svim važnim stvarima
Završilo je Svjetsko prvenstvo u rukometu. Okončano je višetjedno potenciranje važnosti tog događaja, euforije nakon koje slijedi još manje osnovano razočaranje. Daleko smo dogurali, ali još jednom smo pokazali da smo najgori u porazu. Kad smo s jedan razlike ušli u polufinale, to je bio pothvat naših heroja, a već nekoliko dana kasnije promašeni sedmerac, koji nas je dijelio od finala, bio je dovoljan za neoprostiv poraz, gubitak zbog kojeg su letjele glave. Sve se relativizira. Brojke i činjenice uopće nisu važne, mijenjaju se subjektivnim komentarima onih koji malo znaju. 

  • Što nam je (ne)važno
  • Stručno orobljavanje 
  • Predstavnici radnika
  • Igrajmo u utakmici života 


Verzija za ispis Pročitajte više
 
Siječanj 2017. - Kakvi smo gospodari

Prije nekoliko dana proslavili smo 25 godina od priznanja Hrvatske kao neovisne države. Zaboravljamo, ali mnogima je to zaista bio vrlo značajan i emotivan trenutak. No, danas, 25 godina kasnije, vidimo da jedan akt, jedna odluka ne čini državu, a posljednje peripetije oko ponovne kupnje INA-e za koju bi se pak prodala 1/4 HEP-a, navodi nas na generalno pitanje koje je presudno za razvoj i status svake države: Kakvi smo mi to gospodari uopće? Gledajući posljednja dva i pol desetljeća, odgovor je, nažalost, očit. Loši.

  • Od tuđe nećemo, svoje ne damo, do tuđe želimo, svoje dijelimo
  • Kupuje li se INA, ili se prodaje HEP?


 

Verzija za ispis Pročitajte više
 
Stranica: « 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 »






Trenutno nema anketa.

Upišite se na mailing listu i primajte redovite obavijesti na email

email adresa: