Premda bi ugovor o radu na određeno vrijeme trebao biti iznimka i može se sklapati samo uz ispunjenje zakonom točno određenih uvjeta, poslodavci vrlo često i uspješno zaobilaze te uvjete i u Hrvatskoj je takav ugovor, nažalost, više pravilo nego iznimka. Prema podacima Eurostata, svaki peti hrvatski radnik je zaposlen na određeno vrijeme. Ugovor o radu na određeno ima oko 300.000 zaposlenih u Hrvatskoj, a oblik radnog odnosa koji je zamišljen kao povremeni radni angažman posljednjih je godina postao dominantan oblik zapošljavanja. Proizlazi da je Hrvatska europski rekorder u brzini kojom rad na određeno istiskuje stalni radni angažman. To pokazuje da dobar dio poslodavaca zloupotrebljava institut rada na određeno vrijeme.Donošenjem novog Zakona o radu 2014. godine tome se htjelo stati na kraj, no Zakon svejedno poslodavcu ostavlja veliku mogućnost sklapanja takvih ugovora, a ni mjere nadzora nisu dovoljno učinkovite.
Željom za povećanjem profita poslodavaca na globalnom tržištu sve više se uvodi nered u praksu stoljećima stvarane regulative radnih odnosa sa socijalnim obilježjima. Liberalizacija tržišta rada praktično na svim poljima otvara natjecanje u tome koliko nisko se mogu srozati postojeća prava radnika, a da se istovremeno donosi "novo" zakonodavstvo koje takvo srozavanje pokriva. Stječe se dojam kako se svakim novim zakonom koji bi po prirodi stvari trebao imati upravo obrnute učinke, smanjenje, odnosno, srozavanje prava događa sve više. To govori da na liberalnom tržištu rada moćni poslodavci polako, ali sigurno "zamjenjuju" stoljećima priznate norme koje su radnicima jamčile sigurnost radnog mjesta i zapošljavanja s fleksibilnim normama koje zamjenjuju sigurnost radnog mjesta s nedorečenim izričajem "sigurnost posla". Tako se povijesno mijenja i europsko socijalno tržište rada i postupno se prilagođava uvjetima koje donosi TTIP otvarajući put neizvjesnosti, izrabljivanju, deregulaciji i nesigurnosti. Danas najčešći i najprimjenjivaniji oblik takvog "fleksibilnog" oblika rada je rad preko agencija za privremeno zapošljavanje.
Čovjeku je urođeno da bude aktivan, da radi, ali pritom mu je urođena i potreba za odmorom. To su naše biološke odrednice od kojih ne smijemo bježati. Ima li trenutno aktualnije teme od godišnjih odmora? Ljeto stiže, neki od nas upravo započinju godišnji odmor, a neki još samo sanjaju o njemu. Kako bi snovi postali što bliži ili barem da znamo čemu se možemo veseliti i nadati, u nastavku dajemo odgovore na najvažnija pitanja o godišnjem odmoru. Novi Zakon o radu (Narodne novine 93/14 dalje u tekstu i kao ZOR), govori o godišnjim odmorima u glavi 9. Odmori i dopusti, od članka 76. do 85., a njegovim donošenjem došlo je i do određenih promjena u pitanju godišnjih odmora.
Čovjeku je urođeno da bude aktivan, da radi, ali pritom mu je urođena i potreba za odmorom. To su naše biološke odrednice od kojih ne smijemo bježati. Ima li trenutno aktualnije teme od godišnjih odmora?Ljeto je tu – neki od nas upravo započinju godišnji odmor, neki završavaju, a neki još samo sanjaju o njemu. Kako bi snovi postali što bliži ili barem da znamo čemu se možemo veseliti i nadati, u nastavku teksta iz prošlog broja dajemo odgovore na najvažnija pitanja o godišnjem odmoru. Novi Zakon o radu (Narodne novine 93/14., dalje u tekstu i kao ZOR) govori o godišnjim odmorima u glavi 9. Odmori i dopusti, od članka 76. do 85., a njegovim donošenjem došlo je i do određenih promjena u pitanju godišnjih odmora.
Istraživanja tvrde da se nakon što odemo na godišnji opuštamo tek nakon četiri dana, osam sati i 24 minute. Ne znam u čemu je fora s ovim minutama, ali dakle, puna četiri dana godišnjeg izgubimo na aklimatizaciju novom vremenu i prostoru, zbog čega odgovorno tvrdim da tjedan dana odmora nije dovoljno za radnog čovjeka. Naravno, glavni razlog zašto je danas to drugačije nego što je bilo godinama ranije, jest to što nas moderan način života stalno drži pod nekom vrstom stresa pa nam treba više vremena da prestanemo razmišljati i brinuti o svemu. Ranije smo se mogli mnogo lakše isključiti od posla i potpuno se opustiti, a danas imamo nekoliko vrsta tehnologija zbog kojih smo dostupni svima, koliko god daleko otišli.
U službenim dokumentima poslodavca, a često i u Ugovoru o radu, možemo naći klauzulu kojom je propisana tajnost plaće, odnosno zabranjeno je iznošenje informacija i razgovor s drugim radnicima o visine plaće. No, pitanje je ima li poslodavac opravdan interes za nametanje te odredbe, odnosno imaju li radnici pravo znati koliku plaću njihovi kolege imaju.
Pristupanjem Republike Hrvatske Europskoj uniji za poslodavce s poslovnim nastanom u RH otvorila se mogućnost pružanja usluga na području Europske unije, u koju svrhu poslodavci imaju mogućnost upućivati svoje radnike na rad u inozemstvo (dalje: upućeni radnici) u svrhu pružanja određene usluge stranom korisniku. Riječ je o prekograničnom kretanju radnika iz RH koje sve više poprima maha, a nerijetko se događaju i slučajevi kršenja prava tih radnika koji nisu u potpunosti upoznati s pravima koja im pripadaju. U 2014. godini iz Hrvatske je u druge države članice EU-a upućeno na rad u inozemstvo oko 27.556 radnika. Ukratko ćemo prikazati prava koja pripadaju radnicima koji se upućuju na rad u inozemstvo s posebnim osvrtom na iznos plaće koji im pripada.
U manjem broju slučajeva radničko vijeće ili sindikalni povjerenik s ovlastima radničkog vijeća ima najšire ovlasti pri sudjelovanju radnika u odlučivanju te zaista sudjeluje u odlučivanju – suodlučuje. Tada postoji svojevrsno pravo veta jer tada poslodavac može donijeti predmetne odluke samo uz prethodnu suglasnost radničkog vijeća.
Ugovor o radu predstavlja temelj svakog radnog odnosa i trebao bi biti osnovni ugovor koji za činidbu ima rad. No, osim ugovora o radu, još neki ugovori za činidbu imaju rad, ali s njima ne nastaje radni odnos te za njih u pravilu ne vrijede odredbe radnog prava. To su: ugovor o volonterstvu, ugovor o radu učenika i studenata, menadžerski ugovor, ugovor o djelu i ugovor o stručnom osposobljavanju za rad bez zasnivanja radnog odnosa.
Prvoaprilske najave, koje, nažalost, moguće nisu bile samo šala, o produženju dnevnog radnog vremena na 9 sati uz stanku od 1 sat, bez njezinog računanja u radno vrijeme, ali i nepoštivanje sadašnjeg prava na stanku, koje u praksi dovodi čak i do ekscesnih situacija, potiču nas da obradimo ovaj institut koji u Zakonu o radu zauzima jedan članak. No opet je od svakodnevnog značaja za svakog radnika i poslodavca.
Upišite se na mailing listu i primajte redovite obavijesti na email
email adresa:
Povratak na vrh
