Bolna transformacija hrvatskog gospodarstva ima brojne negativne posljedice, a jedan od stalnih pratilaca tog procesa je uništavanje proizvodnje. S nekim morbidnim zadovoljstvom se od početka devedesetih pa sve do sada radi na likvidaciji proizvodnih pogona koji su Hrvatsku svojevremeno svrstavali u srednje razvijenu europsku industrijsku zemlju. Pri tome, sprda se sa socijalističkim mastodontima, s prezirom se govori o zastarjeloj gospodarskoj koncepciji koja bi se po novome trebala zasnivati na uslugama, a posljedica svega toga je da je od svih nekadašnjih takozvanih socijalističkih zemalja Hrvatska najgore prošla. Od 1990. pa sve do sada praktički nije ostvaren nikakav porast bruto društvenog proizvoda, dok ga je, na primjer, Poljska udvostručila.
Cijela prošla godina uglavnom je protekla u političkim nadmetanjima i predizbornim podmetanjima glavnih političkih aktera, a završila je uspješnim sastavljanjem Vlade. Za građane je predstavljala konstantu u siromaštvu, nezaposlenosti, iseljavanju, uzaludnom nadanju. Radnici i sindikati su budno pratili što se događa i čekali „početak“ pravog i stvarnog socijalnog dijaloga koji se na kraju samo ukazao, ali ne i dogodio. Prvo što je uzdrmalo radnike i građane nakon izbora bila je porezna reforma o kojoj se krajem godine pisalo i pričalo u svim medijima. Porezna reforma ukazala se iznenada, kao gotov čin o kojemu su sindikati samo „obaviješteni“, ali ne i sudjelovali u njezinoj izradi. Naravno, pažnju su plijenile brojke kojima su se mogli radovati samo oni s velikim plaćama, dok su se radnicima obećavali veliki porezni odbici na uzdržavane članove, pa bi, eto, i demografska politika trebala umanjiti siromaštvo. Većina hrvatskih radnika i umirovljenika ostala je na istom, minimalnom prihodu, a prikazano je da bi zapravo trebali biti sretni, jer uopće više neće plaćati porez. Možda su u svemu tome bile jedine dobre vijesti što je pojeftinio ukop pa će djeca imati manji trošak kada pokapaju siromašne umirovljenike, svoje roditelje.
Formiranje Vlade predvođene Andrejom Plenkovićem dočekano je s olakšanjem i odobravanjem. Hrvatska je gotovo godinu dana mučena neuspjelim eksperimentom kojem je razarajući ton davao bivši čelnik HDZ-a Tomislav Karamarko, zatucanim i isključivim stavovima. Umjesto njega došao je pristojan čovjek koji je iz Vlade uklonio radikalne desničare i u javnosti nije istrčavao s iritirajućim izjavama. Postavlja se pitanje je li ta uglađena fasada dovoljna da Hrvatsku izvuče iz teškoća?
Osnovna ideja je da principi pravde za osnovnu strukturu društva jesu predmet izvorne suglasnosti aktera. To su principi za koje slobodne i racionalne osobe smatraju da bi unaprijedili njihove interese ako bi ih prihvatili u nekom početnom položaju jednakosti, kao one koje određuju temeljne uvjete njihovog udruživanja. Ovi principi trebaju regulirati sve dalje sporazume; oni bliže određuju vrste društvene suradnje u koju se može stupiti i oblike vlasti koji se mogu ustanoviti. Ovakav način bavljenja principima pravde naziva se pravdom kao nepristranošću.Vlast nema autoritet da udruženja čini legitimnim ili nelegitimnim ništa više nego što ima to ovlaštenje u pogledu umjetnosti ili znanosti. Ove se stvari jednostavno ne nalaze u njenoj nadležnosti ako je određeno pravednim ustavom i zakonom. Državu, prema principima pravde, prije treba razumjeti kao udruženje koje se sastoji od jednakih građana i njihovih udruženja. Ona uređuje traganje pojedinaca za njihovim moralnim i duhovnim interesima u skladu s principima s kojima bi se oni sami suglasili u početnoj poziciji jednakosti. Upotrebljavajući svoje moći, na ovaj način vlast djeluje kao zastupnik građana i zadovoljava zahtjeve njihovog javnog poimanja pravde.
Hodajući po periferiji grada Zagreba, znatiželjni građanin može pronaći poneki plakat s predizbornim sloganom „VJERODOSTOJNO“. To je, naime, bio slogan koji je trebao jamčiti vjerodostojnost politike koja je trebala građane Hrvatske „odvesti“ u neko novo doba u kojemu će se poštivati dogovoreno, u kojemu će se provoditi zakoni bez iznimaka, u kojemu će konačno vrijednosni sustav izaći na svjetlo dana kao primarni cilj i sadržaj „nove“ politike i „novih“ političara. Nije trebalo dugo da ljudima, napaćenim od sveprisutne bijede, sveprisutne korupcije, poništavanja dostojanstva rada i sindikalnog djelovanja, konačno zaiskri u očima tračak nade u bolje sutra. Vjerodostojnost politike koja je najavljivana tako je „opčinila“ biračko tijelo da je ono izabralo ništa drugo, do upravo tu, najavljivanu i proklamiranu, vjerodostojnu politiku. Predizborni slogan postao je dio nove političke garniture koji se tek treba potvrditi na djelu, da bi bio stvaran.
Četvrta industrijska revolucija nam kuca na vrata. Ona će u sljedećim godinama radikalno promijeniti zapošljavanje i prirodu rada. Naša se gospodarstva moraju pripremiti na oluju do sada neviđenih tehnoloških i socijalno-gospodarskih promjena koje će utjecati na sustave rada i radikalno će promijeniti naš odnos prema radu.
Država blagostanja, koja je u razvijenim europskim zemljama (posebno u Njemačkoj) uspostavljena osamdesetih godina 20. stoljeća i koja je svjedočila o vrijednostima tzv. socijalnog kapitalizma, doživjela je, pred naletom neoliberalnog kapitalizma, svoj nagli pad. O toj temi pišu mnogi ugledni znanstvenici, analitičari, sveučilišni profesori, komentatori. Većina njih „plače“ za socijalnom državom, jer u njoj vidi izlaz iz narastajućeg debalansa bogatih i siromašnih, u sve većoj bijedi koja je zahvatila većinu svjetske populacije.Jedan od zagovornika socijalne države je i John McMurtry (Džon Mekmartri), profesor na Univerzitetu Guelph (Gvelf) u Kanadi, koji je napisao 150 knjiga i znanstvenih radova, a UN ga je odabrao kako bi organizirao, uredio i dao znanstveni doprinos studiji „Filozofija i svjetski problemi”, koja će biti uključena u „Enciklopediju sistema koji podržavaju život“.Profesor McMurtry dao je opsežan intervju listu „Geopolitika“, iz koga donosimo najzanimljivije dijelove.
U najužem smislu, pojam "restrukturiranje" predstavlja reorganizaciju poslovnih operacija u cilju povećanja produktivnosti i profita. U širem smislu, pojam restrukturiranja obuhvaća brojne aktivnosti od kojih su najčešće: tehnološke promjene, spajanje i kupovina kompanija, deregulacija i privatizacija, novi regularni okviri, outsourcing i offshoring, prijelaz na gospodarstvo s niskim udjelom ugljika, izmjene strukture tržišta i dr. Nije rijetkost da samo restrukturiranje izazove izmjene u geografskom opsegu organizacija, kao i smanjenje broja radnika, a kada je riječ o velikim organizacijama, ima snažan utjecaj i na život zajednice i lanac opskrbe uslugama ili proizvodima. U globalnom pogledu, restrukturiranje ne zahvaća samo multinacionalne kompanije i velike organizacije, nego i mala i srednja poduzeća. Međutim, u praksi se događa da se restrukturiranju velikih i multinacionalnih kompanija posvećuje veća pažnja, a da se proces restrukturiranja u malim i srednjim poduzećima provodi kao "tiho restrukturiranje".
Tripartitni socijalni dijalog na nacionalnoj razini institucionaliziran je kroz Gospodarsko-socijalno vijeće, davne 1994. g. Dakle, i prije nego što je donesen novi Zakon o radu u demokratskoj i samostalnoj Republici Hrvatskoj ideja socijalnog dijaloga je prepoznata i institucionalizirana. Međutim, ideja Gospodarsko-socijalnog vijeća i potrebe razgovora i dogovora svih socijalnih partnera na najvišoj, nacionalnoj razini, u punom je opsegu zaživjela tek 2001. g. nakon sklapanja prvog Sporazuma o osnivanju, nadležnosti i djelovanju GSV-a.
Upišite se na mailing listu i primajte redovite obavijesti na email
email adresa:
Povratak na vrh
