Početkom devedesetih hrvatsko društvo imalo je viziju. Bila je to borba za slobodu, samostalnost i za stvaranje hrvatske države. Hrvatska država je stvorena i došlo je vrijeme za ustoličenje neke nove vizije, nove ideje koja će djelovati pokretački, ali do nje nije došlo. Nedostatak nove vizije i činjenica da stvaranje hrvatske države nije donijelo one rezultate koje smo očekivali, doveli su do frustracije i općeg nezadovoljstva. Jedna od posljedica takvog stanja je odlazak iz Hrvatske. Uz negativni prirodni prirast i iseljavanje, naša država godišnje gubi najmanje dvadeset tisuća ljudi. Ljudi u Hrvatskoj ne vide nikakvu perspektivu.

U poplavi kojekakvih ideja o tome kako spasiti Agrokor ponovno su se javili neoliberalni mudraci koji smatraju da su radnici niža bića. Tvrde da se griješi time što se ide na spašavanje radnih mjesta već bi, vjerojatno, trebalo spasiti uboge bankare koji su ulupali silne novce u tu posrnulu tvrtku. Ti stavovi su dio šireg spektra prema kojem su radnici ne ljudske sudbine koje imaju obitelj i djecu koju treba školovati, već trošak rada koji treba nesmiljeno rezati i slabo platiti.

Hvala na pitanju, u Hrvatskoj se u tome dobrim dijelom uspjelo. Stalno se barata s kojekakvim prosječnim plaćama u koje su uključene plaće menadžera i sličnih, a time se ne daje potpuna slika. Tako je u prvom ovogodišnjem tromjesečju prosječna plaća iznosila 5.408 kuna, s bonusima 5.627 kuna, ali je prosječna plaća srednje stručne spreme, dakle one najvećeg dijela radnika, bila 18 posto manja, dakle nekih 4.500 kuna. Prosječna plaća radnica Konzuma iznosila je od 3.000 do 3.500 kuna, a da se pritom ogroman prekovremeni rad uopće nije plaćao.

Prekarizacija – što je to?

Ono što je krajem devetnaestog u prvim desetljećima dvadesetog stoljeća pojmovno obuhvaćao proletarijat – transformiralo se u prekarijat, novi tip društvenog odnosa koji dovodi do deklasiranja čitavih profesija, odnosno do gubitka identiteta ljudi u tim ljudskim zajednicama. Kao nekada bauk proletarijata, Europom i svijetom danas kruži i širi se bauk prekarijata. Fenomen te složene, višedimenzionalne pojave se iskazuje na razne načine – u rasponu od osjećanja nesigurnosti i neizvjesnosti zbog radnog statusa pa do otuđenja i odsustva solidarnosti zbog izopćenosti i odbačenosti iz društva.

Najjednostavnije rečeno, prekarnost je život u neizvjesnosti i strahu od gubitka posla zbog svakovrsne nesigurnosti radnog mjesta, slabe plaćenosti, gubitka nekada garantiranih radnih prava... To je život pod egzistencijalnom ucjenom s neslućenim posljedicama ne samo na čovjeka kao osobu i pojedinca, već i na čitave društvene grupe i slojeve...

Prosvjedom u Slavonskom Brodu sindikalne središnjice Nezavisni hrvatski sindikati, Savez samostalnih sindikata Hrvatske i Matica hrvatskih sindikata obilježili su Međunarodni praznik rada pod geslom: Vrijeme je za NAŠ oporavak! – Hrvatska treba veće plaće i kvalitetna radna mjesta. 

Građani i trgovačka društva koji se danas identificiraju samo s pridjevom "blokirani"  predstavljaju ne malu, posebno ranjivu društvenu skupinu, koju su do sada "rješavale"  sve prethodne Vlade, a njihov broj, iz dana u dan sve je veći. Sve je počelo donošenjem Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (NN 91/10 i 112/12, dalje u tekstu: Zakon), čija je primjena započela 1. 1. 2011. godine. Kako je tada najavljivano iz resornog ministarstva, bio je to "iznimno važan i sveobuhvatan projekt"  kojim je promijenjen do tada važeći način provođenja ovrhe, a njegovi su glavni ciljevi bili uređenje odnosa između dužnika i vjerovnika, te "povećanje učinkovitosti naplate potraživanja i zaštita vjerovnika" . Kao što je vidljivo, cilj donošenja ovog Zakona bio je, kao i mnogo toga danas, na strani jačega i on je, uskoro je bilo vidljivo, danas u potpunosti ispunjen. Ovaj je Zakon došao u vrijeme kada je nastupila recesija i kriza, kada su se građani mahom osvješćivali u nevjerici, što se to događa s njihovim životom.Ta nevjerica je, nažalost, postala surova i licemjerna stvarnost koja stalno ostaje po strani, odnoseći živote i ljudske sudbine. 

Mogućnost da se na parlamentarnim izborima više stranaka bori za vlast u Hrvatskoj je dočekana kao senzacionalni preokret nakon kojeg će našim ulicama poteći med i mlijeko i svi će biti sretni i veseli. Kao što ponekad biva, velike nade pretvaraju se u veliko razočaranje jer višestranačje, bar za sada, Hrvatskoj nije donijelo mnogo dobra. Veliki dio stanovnika živi u oskudici, a mnogi, kako bi preživjeli, bježe iz Hrvatske glavom bez obzira. Pola onih koji rade primaju plaću manju od 4.560 kuna, a bruto plaća jedino je u Hrvatskoj u doba recesije smanjena za 30 eura. Svuda srećemo mrzovoljne, nezadovoljne ljude koji panično traže nekoga koga mogu mrziti i okrivljavati za svoje probleme. Jednom riječju, višestranački politički sustav nije se pokazao kao čarobni štapić koji smo toliko priželjkivali, a problemi su se prije nagomilali nego smanjili. 

Poziva se na veće usavršavanje radnika i snažnije mreže socijalne sigurnosti koje bi mogle ublažiti šokove zbog premještanja industrije i veće konkurencije, prije svega u Sjedinjenim Američkim Državama i Europi. Gubitak radnih mjesta u određenim sektorima u razvijenim gospodarstvima je više rezultat tehnoloških promjena nego trgovine. 

Prelazak iz planske na tržišnu privredu u Hrvatskoj je praćen kojekakvim idejama, tako, na primjer, onoj o dvije stotine obitelji kojima treba prepustiti nacionalno bogatstvo pa će one, poput lokomotiva, povući cijelu Hrvatsku naprijed. Javili su se također prijedlozi o podjeli Hrvatske na staleže te druge umotvorine, poput razvrstavanja građana Hrvatske na stoku krupnog i sitnog zuba. Znamo kako je to završilo. Imamo nekoliko stotina obitelji koje su se obogatile uglavnom na mutan način, ali su one Hrvatsku gurnule ne naprijed, već natrag. Ali najomiljenija je ideja o privatizaciji kao univerzalnom sredstvu koje će stvoriti profitabilne i propulzivne tvrtke i koje će uz pomoć nevidljive ruke tržišta na čaroban način uskladiti sva gospodarska kretanja.

Zašto šutnja? Zašto ne glasovi vapijućih u pustinji, zašto ne osude, zašto ne analize, zašto ne šator? Pa odgovor je vrlo jasan: zato što su na vlasti naši... Đuro Glogoški i Josip Klem digli su čuveni šator u Savskoj, tražeći smjenu dvoje ljudi u Ministarstvu branitelja koje su smatrali nedostojnima funkcije. Šator je trajao preko petsto dana! Nadbiskup Bozanić prije točno dvadeset godina zagrmio je o “grijehu struktura”, Željka Markić organizirala je referendum zbog definicije braka, dok Ladislav Ilčić trajno diže dreku zbog izdaje kršćanskih zasada...

Gotovo mjesec dana Hrvatsku trese „gospodarska groznica“ izazvana stanjem u najvećem gospodarskom subjektu, Agrokoru. U pozadini tog, najavljivanog, a onda i obznanjenog, sloma gospodarskog diva, vodi se žestoka borba dionika krize izazvane prezaduženošću, sve kako bi se pretrpjela najmanja šteta. Tako je sam vlasnik poslovnog carstva, zvani „Gazda“, strepeći od modela „standstill“ koji bi ga mogao odvesti u stečaj i likvidaciju (a što bi u konačnici značilo gubitak vlasništva), odmah nakon donošenja Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za RH (dalje: Zakon), dok se još nisu ni ohladila njegova isprintana slova, sam zatražio od Vlade RH da se primijeni na Agrokor. Time je samo potvrđeno mišljenje nekih analitičara da je Zakon bio za Gazdu stalno željena, a možda i dogovorena opcija „ A“, a da je „opcija B“ bila potrebna „igra“ da se dobije na vremenu.